Narode moj, život je poput vlaka, ima svoju prvu i posljednju stanicu i, kad dođemo do cilja, pogledamo što i kako smo radili. Dani su nam kao vagoni: svaki je dan drugačiji i nema povratka na početak.

Po meni je ružno kada netko mora sjediti bezglasno i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Nema tu velike mudrolije – ili smo ljudi ili nismo. Eto, primjerice, gledam na protekloj sjednici Gradskog vijeća (a vjerojatno će mi opet zabraniti da dolazim i pratim rad tih mudraca) prazna lica koja je vodio ekonomski tiranin s koferom svojih misli (u kojima je gomilao novac – još, još, još) i sve ih doveo do toga da sada moraju hodati pognute glave kroz ovaj naš grad. I pitam se: mora li uvažena predsjednica Gradskog vijeća davati packe vijećniku koji ukazuje da ovaj brod tone umjesto da se okrene kormilu? Mora li ona svog neistomišljenika toliko šikanirati kao da je mali od palube?

A čovjek je čovjek sa svim svojim osobinama, vrlinama i manama. Pa onda naša gradonačelnica zauzima stav kojim želi uvesti cenzuru građanskog aktivizma i inicijative te, korak dalje, drzne se reći da neki sebe nazivaju novinarima. Da se ne ponavljam, želim reći da čovjek i u teškim trenucima, u koje je možda doveden ne svojom zaslugom i krivnjom, treba biti pozitivan, a ne negativac. Ja sam gospođe koje prozivaju medije i njihovo pisanje doživjela kao nešto ružno.

Znam da su pravo i pravda u Hrvatskoj često samo slovo na papiru, a u ovoj našoj novogradiškoj situaciji najveći su gubitnici građani – valjda je to svima jasno. Stvarno ne mogu vjerovati da je jedan pravnik s golemim radnim iskustvom (usput budi rečeno, koji je zaposlio svoje nasljednike u gradskoj upravi) toliko nestručan da izgubi papir na kojemu BPŽ jasno daje do znanja da se dječje igralište ne smije prodati.

Pitanje je sada kako ćemo se svi mi, nakon ovih afera izazvanih od strane bivšeg gradonačelnika i članova njegove Nezavisne liste, oporaviti. Budući da uvijek pišem malo drugačije jer uživam u pisanju, dopustite mi da se prisjetim (imam puno godina i puno iskustva) „Salaša u malom ritu“, seljaka i odvratnog Šicera koji je od njih tražio njihovo žito, a oni su ga iz inata zapalili kako ga ne bi dali onima koji u njegovu sjetvu i žetvu nisu uložili trud i muku.

Seljaci nisu mogli podnijeti nepravdu pa su ono što im je bilo sveto – svoje žito – zapalili. Nije bilo udara groma; netko je to namjerno učinio. Baš tako i sada neki jasno i glasno govore o vertikalnoj distribuciji dokumenta iz Brodsko-posavske županije. Namjernoj, ne slučajnoj.

A kad se hoće zamutiti i zatrti tragove, najbolje je napasti građanski aktivizam i medije – one kojima je ovaj grad važan, baš kao što je seljacima iz kultne serije bilo važno žito pa nisu dali da im ga Šicer otme. I sada nešto o nama, jako bitno, i o ovom krkljancu na koji sam cijelo vrijeme ukazivala, ali su mi vjerovali rijetki pametni i mudri ljudi koji znaju da gdje ima dima, ima i vatre.

Nisam sigurna hoće li uz Vinka Grgića zbog zlouporabe položaja odgovarati još netko i hoće li se netko usuditi to javno izreći i objaviti (izuzev nezavisnih medija i građanskih aktivista kojima je dosta nepravde), ali sasvim sigurno znam da je krimi-istražno povjerenstvo pravilno pratilo i još uvijek prati put novca, nekretninskog vlasništva i njegovih investitora.

Mogli bismo još puno toga čuti. Kombiniranjem fraza, pa i silom, svašta se postiže. Iz svakog stupca uzmete jednu frazu – rezultat: postanete političar. Rekli ste svašta, a na kraju sve ispadne – ništa. Glavni cilj svakog političara jest da bude izabran i da lagodno živi. Oko toga nema dvojbe. Sve ostalo je nadogradnja na taj temeljni cilj, jer čak i političari koji iskreno žele utjecati ili inicirati određenu promjenu to najlakše mogu učiniti ako sudjeluju izravno u procesu odlučivanja. Ovisno o osobama kojima se obraćaju, političari kreiraju svoju poruku koristeći informacije koje im idu u prilog, ali i manipulirajući njima. U konačnici, i laganje je sastavni dio političkog diskursa – i baš to se dogodilo na protekloj sjednici GV-a i to treba reći.

Laži mogu poprimiti puno oblika, a onda BPŽ izda priopćenje u kojemu pristojno upozori na sve to. Ako je uspjeh duljina boravka na vlasti, onda se, vjerojatno po nekima, sve drugo što je potrebno da to ostvarite može tolerirati. Ali to mijenja smisao rada za opće dobro i smisao uprave.

I sada da se vratim na „Salaš u malom ritu“. Nikada se nije saznalo tko je zapalio žito pa se bojim da ista sudbina čeka i dio našeg proračunskog novca koji je završio u tuđem džepu. No jako je bitno da su seljaci ponovno posijali žito. A Šicera je progutao mrak.

Narode moj, život je poput vlaka – ima svoju prvu i posljednju stanicu i, kad dođemo do cilja, pogledamo što i kako smo radili. Dani su nam kao vagoni: svaki je dan drugačiji i nema povratka na početak.
I baš zbog toga ja se imenom i prezimenom potpisujem jer imam svoj stav i ne stidim se posla koji radim, jer javnost ima pravo znati.

Pamet u glavu!

Zlata Pazman Petrić