Odnos politike i morala jedna je od najstarijih društvenih tema. Machiavelli je svoju knjigu Vladar napisao 1513. godine. Pitanje svih pitanja koje postavlja jest odnos morala i politike. Moraju li političari, upravljači, ako žele biti uspješni “zaboraviti” na moralne norme i usmjeriti se na tehnologiju vladanja?

Je li uspjeh važniji od moralnosti? I što je uopće uspjeh u politici? U širem smislu, pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja, već i na opstanak na vlasti, često uz zaboravljanje etike.

Politika nije samo tehnologija vladanja, nego pokušaj ostvarivanja društvenog cilja. Što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima. Ponekad se i isprikom, jasno izraženim žaljenjem, može puno reći.

Vinko Grgić, čini se, živi u svijetu u kojem je politika samo tehnologija isprike se nikada i nikome ne upućuju. U tom paralelnom svemiru, svojim javnim djelovanjem stvorio je vlastiti lik koji niti pred sobom niti pred građanima ne odgovara za učinjeno. Konkretno, dva puta uhićen i dva puta iz pritvora podnosi ostavku - o Bože moj mili!

Na teret mu se stavljaju optužbe za korupcijske slučajeve, a u ovom gradu svjedočili smo nasilju moćnih nad nemoćnima, zloupotrebama položaja i pojavama klijentelizma koji krše načelo pravednosti – da i ne govorim.

Prisjetit ću se riječi pape Franje koji je, među ostalim, rekao:
“Nisam se obraćao samo katolicima nego svim ljudima dobre volje. Rekao bih da je politika najvažnija građanska aktivnost te ima svoje polje djelovanja, a to nije polje religije. Političke institucije su svjetovne po definiciji i djeluju u svojim područjima. Svi moji prethodnici isto su govorili, barem već niz godina, doduše s različitim naglascima. Vjerujem da katolici uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali isto tako se nadam da imaju zrelu svijest i znanje kako to primijeniti.”

Jesmo li mi u Novoj Gradiški nešto naučili? „Pogreške” koje su nam “servirane” konkretno su zanemarivanje moralnog aspekta politike. Novinarima je obveza upozoravati, a sudstvu sankcionirati u pravnom smislu, jer se na politici ne može i ne smije graditi vlastiti prosperitet. Oni koji krše ljudska pravila za mene nisu i nikada neće biti uzorni građani.

Što je zapravo javni interes? Šutnja i pravljenje da smo slijepi i gluhi dok se netko bogati na naš račun? Ili trebamo progovoriti i široj javnosti izložiti nemoralno i nezakonito ponašanje onih koji misle da su nedodirljivi? I stalno, iznova, slušamo mantru kako “nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže”…

Ali od visokomoralnih građana valja razlikovati one koji pod krinkom moralnosti postupaju nemoralno. Serviraju nam laži radi vlastitog probitka, što je s moralnog aspekta neprihvatljivo.

U novogradiškoj “suvremenoj” politici, kakvu nam zorno prikazuje Vinko Grgić, sve se mjeri “uspjehom”, a ne svrhom političkog djelovanja. Po onoj: ja, pa ja, pa ja i nitko više. A ako se netko usudi kritizirati njegov lik i djelo, odmah ga treba ukloniti ili ugasiti.

I umjesto zaključka, citat Václava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, koji je prakticiranje politike shvaćao kao ispit skromnosti, prožet duhom moralnosti “prve i posljednje instance, početka i svršetka, uvjeta bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast.”

Prisjetimo se još jednom i Matoša:

“Hrvatska već vidje dosta čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda.”

Pusa i voli vas vaša radioaktivna radijska budilica s radija prkosa. ZPP