Posao čistačica rijetko je lagan i često je daleko od onoga što mnogi zamišljaju. Osim što se svakodnevno susreću s iznimno teškim i nehigijenskim uvjetima koji mogu izazvati mučninu, nerijetko se moraju nositi i s nerealnim očekivanjima, lošim odnosom onih koji sebe smatraju vlašću pa čak i otvorenim mobingom. Umjesto da obavljaju svoj posao s povjerenjem i poštovanjem, osjećaju se poniženo.

Nedavno smo svjedočili slučaju „čokolade i čistačice“ te jadnom odnosu prema njima od strane onih koji se smatraju „višom vrstom“. Ovo je samo jedna priča koja je izazvala lavinu reakcija. Neki doista misle da se svačiji život vrti oko njih samo zato što smo im svojim glasom omogućili da glume vlast i troše naš proračunski novac. Ta ista čistačica, da bi se zaposlila u državnoj službi, mora donijeti potvrdu o nekažnjavanju, odnosno potvrdu da se protiv nje ne vodi kazneni postupak.

I sada su u Novoj Gradiški u javnosti počele rasprave o mogućim zlouporabama ovog instituta. Naime, da bi se netko kandidirao za gradonačelnika, bez obzira na to što mu se stavlja na teret, ako nema pravomoćnu sudsku presudu, može se kandidirati za tu „udobnu fotelju“. Dakle, za čistačicu vrijedi da mora imati potvrdu da se protiv nje ne vodi postupak, a za gradonačelnika to ne vrijedi.

Pa kakva smo mi to država? Što rade uvažene dame i gospoda u našem Saboru i na koji se način ti isti ljudi u Hrvatskoj bore protiv korupcije? Očigledno je da kod nas ima nedodirljivih. To je osnovna i glavna poruka – bitno je da ste na funkciji i tada ste zaštićeni kao „lički medvjedi“. Za neke lokalne dužnosnike korupcija je prihvatljiv i unosan posao koji se tolerira od strane naših zakona. I tako se u jednoj našoj gradskoj „kuhinji“ kuhaju razne koruptivne radnje koje štite one koji još uvijek nemaju pravomoćnu sudsku presudu, ali i njihove perjanice. Jesmo li jednaki pred zakonom? Pa nismo! Povjerenje javnosti i građana u naše zakone šokantno je nisko.

Ocjena je da je sve ovo što se događa u našem gradu zapravo zelena karta za svakog korumpiranog političara da, daleko od očiju javnosti i bez straha da će biti otkriven, sklapa sumnjive poslove na štetu javnog proračuna, javnih resursa i javnog interesa. A možda se iz svega ovoga izrodi i nešto dobro. Slučaj „lex šerif“, odnosno „lex Grgić“, možda potakne naše uvažene zastupnike da u budućnosti za čistačicu i gradonačelnika vrijede isti zakoni – barem na papiru i kada je riječ o potvrdama.

Zlata Pazman Petrić