KNJIGA ČETVRTA

DIO 62.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Meni se čini da je nemoguće izbjeći negativnosti koje šire nepošteni političari oko nas. Oni odlučuju o sudbinama svih nas i svugdje su oko nas. Posljedice njihovih negativnosti osjetimo u kući, na poslu, na ulici, u gradu, svugdje. A mi smo ti koji usprkos svemu trebamo pokušati naći izlaz iz tog začaranog kruga i održati pozitivnu energiju.

To nije lako, jer njima je postala praksa da nam otežavaju, a ne olakšavaju. I kada osjetimo ono malo sreće, oni se potrude da nam to pokvare. Svatko od nas ima svoje dobre i loše dane, ali uz ove političare nama je svaki dan najgori. Zapravo, mi smo krivi jer smo im dopustili da utječu na naše živote i na naše pozitivne vibracije, a oni samo traže žrtve koje će još dublje zakopati. I tako mi već trideset godina prolazimo loš period i nekakva negativa se nakupila u nama i oko nas. E, sad, kaže stara izreka da je svatko kovač svoje sreće pa se i mi moramo i trebamo izdići iznad svega toga, a to možemo samo tako ako svjesno prihvatimo što nam neki političari rade. Kada shvatimo i prihvatimo da su naši nepošteni političari samo naš problem. Oni su pljačkajući nas sebično sretni, a mi se iz dana u dan borimo za golu egzistenciju. I nema se tu ništa dobroga za reći, jer smo iz dana u dan svjedoci da se situacija pogoršava. Sve što možemo učiniti je da konačno dignemo svoj glas, svi protiv nekih nepoštenih političara. Nema tu velikog mudrovanja i pametovanja, potrebno je sagledati situaciju i stvari iz kuta malog običnog naroda koji više nema razumijevanja za bahate i gramzive političke spodobe.
Imamo svoju vlastitu slobodnu volju i vrijeme je da dignemo svoj glas, a ne da mirno poput ovaca čekamo klanje. Pod ovim ne podrazumijevam da trebamo biti suci, to neka rade konačno institucije, ali iz iskustva znamo da se suci boje donijeti neke odluke i zato smo svi tako apatični. Gledamo svoja posla i komentiramo po kuloarima. Tek kada suci počnu djelovati i brinuti da nepošteni ne hodaju gradom poput heroja, klupko će se početi odmotavati. A možda će jednom i oni koji su sjedili tri mjeseca u istražnom zatvoru u Remetincu preuzeti odgovornost na sebe i zatražiti oprost jer su radili neke pogrešne stvari.

Mislim da se svi mi moramo izboriti za svoje pravo. A naše pravo je da živimo život dostojan ljudi, umjesto što smo dozvolili da sve ode tako daleko i da nas lažu i povrjeđuju ne snoseći posljedice svojih djela. Mi smo političarima bitni samo kada je izborna utrka, a oni ne prihvaćaju odgovornost za ono gdje su nas doveli. E, sada stvarno, kako se izboriti da se mišljenje naroda i naši stavovi počnu cijeniti i uvažavati. Kako to učiniti s vampirima kojima nisu svetinja niti hrvatski branitelji koji su stvarali ovu domovinu, već im oduzimaju prostor. Najvažniji je korak da konačno svi progovorimo, a često je teško nabrojiti sve ono što su nam učinili i unazadili nas. I kako im oprostiti za sve ono što su svjesno činili kako bi njima bilo bolje, a nama još gore i gore. Većina nas je prestala raditi ono što voli, jer se bojimo da su nam oduzeli i pravo na slobodnu volju, a mi imamo pravo izabrati bolje i drugačije i živjeti onako kako istinski trebamo. Neki političari su nam kao ljudi pokazali svoju lošu stranu i sada dobro znamo tko su i što su i usprkos tome što ih netko još uvijek drži na vlasti vrijeme je da se borimo protiv njih. I ja znam da mora doći neko bolje i ljepše vrijeme i za nas male, obične ljude, a sve mi se čini da će neki ipak za svoja zlodjela guliti krumpir iza rešetaka iako su uvjereni da će uspjeti izbjeći pravdu.

E, da, pravo i pravda nisu isti, ali ja sam sigurna da u konačnici svatko dobije ono što zasluži. I zato prestanimo diplomatski izbjegavati, treba im u lice im reći ono što zaslužuju da im se saspe. Istina je voda duboka.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ