KNJIGA ČETVRTA

DIO 61.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ja sam uložila svoje vrijeme i razmišljanje o poslovnim brigama i problemima našeg gradonačelnika i saborskog zastupnika koji je proveo tri mjeseca u istražnom zatvoru u Remetincu, glavu sam razbijala želeći shvatiti zašto je Ana postala tako gramzivom i ne očekujem od bilo koga da me cijene radi ovoga što pišem, niti očekujem da se te i takve osobe i njihovi poltroni osjećaju dobrodošlo u mom društvu.

Oni su navikli biti u središtu pažnje, a mnogi ljudi u našem gradu nesvjesno traže njihovo odobravanje. Oni su najpopularniji i pokazali su nam da su učinkoviti. Njima svaka laž koju izgovore i koju nam serviraju postaje prirodna i pogrešno je vjerovati da oni svoje vještine u tom pravcu ne razvijaju i dalje. Oni su jednostavno sposobni da vam u sekundi zamagle pogled i oni se pri tome oslanjaju na svoja iskustva koja su stekli u životu.

Neki mi i pišu, ne znam zašto, kada lijepo kažem da je roman fikcija, onda to i mislim i baš me briga da li je netko bio na Brijunima ili u Fažani. Dobro je znati i što ti i takvi misle o meni i mom književnom radu. Pravo da vam kažem, ja ionako do njihovog mišljenja ne držim, jer me nisu svojim pisanjem ni u što uvjerili. Ja ne primam plaću iz gradskog proračuna, ne financiram se iz sredstava EU i ne pokušavam svoj obraz spasiti vičući na sav glas. Moja topla preporuka je da ako smatraju da sve rade ispravno neka i nadalje idu tim i takvim putem i neka uživaju u savršenim kulisama koje su stvorili za sebe.

Ali postoji i šačica ljudi  kod kojih oni umjesto ushita izazivaju  suprotni efekt. Iliti gađenje. Nemam ja nikakve motivacije da izgovorim neke riječi koje ne odražavaju ono što ja mislim i osjećam. Moja reakcija je nelagoda  i grč u želucu jer ne mogu ništa promijeniti, ali ipak je bitna ova moja upornost i skrivena poruka koju šaljem onima koji neumorno čitaju što ja napišem. I do tih ljudi mi je stalo i uvijek ću radi njih uložiti dodatni napor da se informiram, jer sam iskreno zainteresirana da svima nama bude bolje i ljepše nego je sada.

Ja ne cijenim lažljive govnare i imam samo jedan cilj pred sobom, a to je ostati do kraja svog života dosljednom, jer se samo u tom i takvom iskrenom ozračju osjećam dobro. Ja kada saznam da me je netko lagao i da me je obmanuo osjećam se izdanom i povrijeđenom. Analizirajući lice neke osobe, oči, glas i govor mogu pročitati koliko su odbojni. Oči postoje 540 milijuna godina i osim što nam daju sposobnost vida one su ogledalo duše. Nad njima nemamo kontrolu. Tako sam ja uzela nenametljivo mogućnost da svojim pisanjem skrenem pažnju  na sebe, baš kao što i vi vodite brigu o meni. Tiho, uz smrad truleži ispod fizičke površine. E, to smrde ljudi mučci čiji smrad svakodnevno osjećamo. Moji njušni senzori začas lociraju  mjesto zbivanja i njihove sudionike. Ali više od toga, smrdi naša glupost zbog koje smo osuđeni da vas duramo. Eto, baš si mislim mućak ne bi bio mućak kada bi znao da je mućak. A mi obični mali ljudi stvorili smo i osjemenili te jajne ćelije iz kojih su se razvili politički mućci.

Bit čovjeka je da bude čovjek, a kod nas su političari i oni koji im služe postali najpokvarenija roba, oruđe egoizma i narcisoidnosti koji će možda jednog dana na Vangi (skrovitom Ttitinom i Jovankinom utočištu) brati mandarine! I sve nedaće koje se događaju u društvu dokazuju da sve smrdi dalje nego se vidi. Nitko se ne rađa kao čovjek. Čovjekom se postaje, a kod nas su političari postali mućci – kapitalci, a dok god čovjek ima potrebu bježati od smrada mućci će ipak biti naša nenormalnost.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ