KNJIGA ČETVRTA

DIO 29.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

I svakoga dana nakon što objavim novi nastavak romana, od ranog jutra trpim podbadanja, a najviše stradam od pristaša našeg utjecajnog saborskog zastupnika. I ponekad to stvarno izgleda spektakularno, jer oni s ponosom šetaju kroz grad, govoreći kako se snovi Novogradiščana  ostvaruju. To je izgleda logična posljedica toga što ljudi žele vidjeti ono što im se servira, a ne žele prihvatiti ono što je i shizofreničarima jasno. A poziciji na vlasti koji vise o niti i o njihovom internom preglasavanju o kojemu se sve glasnije u gradu šapuće govori izrazita tendencija da su svakim danom stepenicu niže.

Onima kojima u gradu nije baš sasvim dozlogrdilo, tima će narednih mjeseci biti izrazito zanimljivo. Ispada da ja živim u gradu uglađenosti, gdje plava krv teče u potocima, umjesto u korupcijskom carstvu u kojemu smo već gotovo otupjeli od grubosti i nemorala svake vrste. A bogami ima ih svakakvih od tzv. generala ratnih profitera, pa do gradonačelnika i njegovih poltrona koji su skupa u kavani svakog dana i čekaju da radno vrijeme prođe. O meritumu nekih optužbi na račun dotičnih uvaženih građana grada znam puno i sasvim pouzdano znam da će se važan dio utrke svesti na mjerenje broja zatvorenika, a svi mi ćemo biti gubitnici. Matematika je ipak neumoljiva i od nje se ne može stvoriti magla. Neki u mašti već trljaju ruke jer je naš grad poprište zanimljivih i aktualnih gradskih rasprava o tezama koje se najbolje razrađuju u gradskom parku. A nepodnošljiva lakoća postojanja kod nas bi svakako trebala biti preimenovana u nepodnošljivu lakoću lupanja i trebalo bi to objaviti kao knjigu političkih skečeva našeg gradonačelnika. Zamišljam to kao Monty Pyhton u pisanoj verziji u kojoj se gradonačelnik neprestano hvali reformama i da nema toga što on nije za ovaj grad učinio.

Samo, ja mislim da se smisao njegovih virtuoznih djela koja su prisluškivana jer je i nadalje neprestano ozvučen teško može opisati  jer je nanio financijsku i moralnu štetu građanima ovog grada. Nekako se prisjećam brojnih intervjua objavljenih kod potkupljenih tzv. novinarskih kuća gdje se hvalio, a sve je to dio turbulentnog i višegodišnjeg trenda medija koji propadaju, a nekada su mnogo značili. I zbilja nema razloga da plačemo. Oslanjam se samo na činjenicu koliko je digao kredita i zadužio grad za naredna tri desetljeća. Sve u svemu čega se on dotaknuo to pouzdano propada. Po onoj narodnoj „Zlatom zlati, a govnom pečati...” Najbolje nam je svima da idemo u budistički samostan, ako tamo primaju kućne ljubimce. Ali za dotičnog ništa ne znači kaznena prijava, ležanje tri mjeseca u istražnom zatvoru i stalno slušam komentare njegove pastve kako se njemu sve optužbe tek trebaju dokazati. Uopće se ne slažem s time: u uređenoj zemlji takva bi teza stajala, no kronologija  hrvatskih prilika i ritam kaznenih postupaka koji se vode pred sudom više  govore o tome kako bi se prozvani da ima imalo morala trebao zavući u mišju rupu.

I tako je kod nas u gradu cijeli sustav u kolapsu i sve puca po šavovima. Očigledno je da živimo u državi u kojoj je nemoguće raščistiti pitanje korumpiranosti političke elite i instrumentalizaciju represivnog aparata. Ali da ne bi sve bilo crno i pesimistično, ovoga ljeta ćemo se moći kupati u gradskim bazenima, ukoliko budemo imali novca za ulaznice. Stvarno sam ponekad previše stroga i ne vodim računa o osjećajima dotičnog gospodina kada pišem tekstove i nekako izgleda sve turobno, a nije baš tako. Eto, u centru grada dobivamo i nove nogostupe, radi se stalno samo centar grada, pa se onda sve popravlja, pa se onda opet po istom mjestu radi i sve to preko više nekoliko puta, valjda se utvrđuje gradivo. Izgleda da sam rođena u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu kada dovoljno ne cijenim napore jednog takvog vrijednog političara, koji je kažu mi neki, duboko uznemiren onim što ja pišem, pa je ta njegova uznemirenost pomiješana s gnušanjem. Baš me briga ja pišem o izmišljenim likovima koji su zaraženi ideološkim ludilom jednog političkog fanatika, koji želi propagandnim oružjem reći kako sljedeći spomenik u gradu treba biti podignut njemu u čast. Ili bismo bar jednu ulicu  trebali imenovati njegovim imenom, po mogućnosti onu prašnjavu na periferiji grada.

Duboko sam uvjerena da je sve ovo što pišem za te i takve besmisleno jer on je sebi uzeo za pravo da smatra kako je gospodar života i smrti. Što tek reći o maskiranim ljudskim bićima iz njegovog političkog klana koji kao da su izašli iz stripa strave i užasa u stvarnost i rasulo grada. Jesu li i oni zaslužili da budu dionici naše osude. Ali jednom kada većina progleda i uvide sve krupne greške  ovim inspiratorima politike bismo ipak trebali suditi. (Pa i o pričama kako se grade industrijski pogoni u kojima će raditi uvezena radna snaga, jer nam tako dobro ide...) A do tada nam ostaje da nemoćno gledamo kako se bogate i kako lagodno žive na naš račun, preostaje da nemoćno osuđujemo tu šačicu ljudi kojima je glas dalo 3000 ljudi zavedeni lijepim pričama o prosperitetu koji čeka ovaj grad. A dok se to ne ostvari, mnogih od nas neće biti. Samo se nadam da će ipak biti mira za naše napaćene duše tamo gdje odemo.

Nastavlja se.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ