DIO 19.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

I sada ovih zimskih dana u gradu još uvijek zbrka. Gradonačelnik u zatvoru, od kuda upućuje svog izvršitelja što i kako da radi. Građani ogorčeni i ljuti. U gradu kao da je izbio puč. Oni koje je naš gradonačelnik i saborski zastupnik zaposlio uz protekciju i oni koji imaju bolje kvalifikacije, ali ne mogu dobiti posao jer nisu miljenici Remetinačkog uznika. Napisao je on i monografiju, samo u njoj nedostaje dio koji je proveo u Remetincu. Njegovi pristaše čvrsto vjeruju da će on kao nezavisni kandidat ponovno dobiti vlast na izborima i u gradu moći raditi što želi.

I putem društvenih mreža prijete njegovim neistomišljenicima. Kažu da će ih zgaziti kao King-Kong kada se vrati iz zatvora, samo ako još koju pisnu. Žalosti naša. Dani danas traju predugo. A građani su navikli da ih se ušutkava, pa zažmire i čekaju da prođe. Tako je bilo i tako će biti.

Demokracija je samo na papiru, a u stvarnosti svi se boje kada gazda izađe iz pritvora, jer iako više nije gradonačelnik on je saborski zastupnik, lakomi i pokvareni, koji ima moć u rukama i samo pred nekima tu moć ne demonstrira. Meni je zanimljivo pratiti i nastavak radova u gradu, zanimljivo mi je vidjeti kako se iz gradskog proračuna financira izgradnja  i uređenje privatnih objekata, kako se krade gradska  struja za adaptaciju reprezentativnog hostela koji je bog te pitaj čiji. Ma ima tu svega.

Ili sam ja možda tek usputni promatrač čije su oči velike i vidi ono što drugi ne moraju i ne trebaju znati. Sva sreća da je ovaj moj roman fikcija i da nema veze sa stvarnošći, jer bi se organi gonjenja u gradu mogli zamisliti i zbog narko dilera koji dobro posluju i puno zarađuju i nitko im ne može i ne smije ništa.

-„Hrvatska je obećana zemlja.“ - kazao je Petar junakinji moje priče.

- „Kako to misliš?“ - upitala ga je ona.

- „Pa lijepo, ovdje je raj za ljude iz polusvijeta.“

-„ Ma daj, što pričaš, ti živiš vani.“ - rekla mu je ona.

- „ Ovdje u Hrvatskoj najviše imaju oni koji najmanje rade.“

- „ Posve si u zabludi.“

- „Ja sam morao puno raditi i puno ulagati kako bih imao to što imam.“

- „Pa slično je i ovdje.“

- „E nije, ovdje puno imaju oni koji bi trebali služiti narodu i oni koji se bave kriminalom.“

- „Zar u Grazu nema mafije?“

- „Ovako javno sigurno ne rade. Ovo je sve vidljivo prostim i golim okom, a nitko ne poduzima ništa da se to spriječi, sve je premreženo.“

- „Griješiš Petre.“

- „Ne moraš biti previše pametan i školovan da bi to shvatio, ovo je ovdje žabokrečina i sve će se to urušiti. I prvi će stradati mali i bespomoćni.“

- „Ja volim Hrvatsku.“ - rekla mu je ona.

- „I ja, baš zato što je volim, iskren sam.“

- „A što bi ti napravio da si na vlasti?“

- „Ma daj, trebat će proći puno vremena da se ovo sve iskroijeni, ovo je jeziva korupcija i teško je sada, treba biti posve čist i dovoljno lud i hrabar, jer ovi koji se boje za pozicije u stanju su ubiti kako bi zadržali lagodni način života.“

- „Mislim da si prestrog.“

- „Ja sam jako realan i bolje ti je da se makneš dok je još vrijeme.“

- „A što misliš, što će se to dogoditi?“

- „Ma ne želim ti govoriti što ja mislim jer mi ti ne vjeruješ, ali bolje ti je da se makneš, da radiš ono što želiš i voliš, a njih sve pusti, makni prste iz te rabote.“

- „Misliš da sam ja pokvarena, pa ja samo uzimam kako bih šutjela, jer neke treba ucjenom podsjetiti kako su stekli kapital. Ja to samo koristim.“

- „Jednom ćeš pretjerati i naći će se netko jači, tko će ti se osvetiti.“

- „Ne znam tko bi se usudio mene taknuti.“

-„Dobro razmisli o ovome što ti govorim jer sam ja sve dobro shvatio. Stalo mi je do tebe i ne želim da stradaš.“ - rekao joj je Petar i lagano prešao na druge teme, ali je vidio po njenom licu da joj je dao na razmišljanje.

DIO 20.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

E sad, dobro mi kaže moj prijatelj Mirko - drži se ti ljubića, limunadu svi vole. Možda je i u pravu. Možda mi želi dobro, ali moram ja ipak malo osvijestiti sadašnji trenutak, jer mi je žao dok gledam ljude u Petrinji, Glini, Sisku, Zagrebu, svu onu sirotinju koju je usred zime pogodio potres. Spavaju u šatorima, automobilima i onda dođu neki nadobudni političari koji im naplaćuju obrok duplo više nego ga u saboru plaćaju saborski zastupnici. Pa ja se stidim i nije mi jasno kako ta gospoda mogu imati apetita i uz bogovske plaće za siću se nažderavati, dok sirotinja gladuje. Život baš nije fer. Bar ja tako mislim. Ali tko sam ja da im sudim i koga je briga za moje mišljenje?

Ali bar mi bude lakše kada pišem o nepravdi i izbacim to iz sebe. Život nam je u Hrvatskoj krenuo prema dnu, samo su političari i nadalje u svom snu i misle da su Bogom dani. A zapravo nošeni su vjetrom i jednog dana taj vjetar će ih otpuhati i bit će mrtvo slovo na papiru. Nitko i ništa. Niti  desni, a niti lijevi me baš previše ne oduševljavaju. Putuju kroz vrijeme i trpaju sebi u džepove. Većina, ne baš svi. Ali one rijetko poštene mogu nabrojiti na prste jedne ruke, a i oni su u manjini i nemoćni da bilo što promijene, pa šute. Ali krivi su i radi toga, jer ako si mogao, a nisi htio ništa mijenjati, jednako snosiš odgovornost kao i oni koji su otimali od naroda. Opet fantaziram, ali takva sam. I već sam rekla da previše ne vjerujem Bogu. Mislim da baš ne vidi i ne čuje sve i da mu malo moramo pomoći kako bi progledao. Uostalom nema on niti vremena da se bavi svim ljudskim glupostima, a mi ljudi smo ponekad spremni na sve pa i zanemariti vlastitu savjest kako bi smo postigli ono što nam se u datom trenutku čini potrebnim i neophodnim.

Je li to baš tako? To je već nešto o čemu bi se dalo raspravljati na dugačko i naširoko. I tako hodamo kroz život najčešće umorni od gluposti koje smo uz malo dobre volje možda mogli izbjeći, baš kao i neke ljude koji nam i nisu bili potrebni u životu, izuzev da nam zakompliciraju svaki trenutak. I opet previše filozofiram, puštajući glavnu likušu da zabljesne u punom sjaju uz neku novu ludost o kojoj će se pričati u gradu, jer ona je manje-više navikla biti glavna tema, a ne nekakva sporedna karikatura. A od svega što ona čini zna danima glava boljeti i uši otpadati. Zbog nje imam stotinu pitanja, a odgovor se niti na jedno ne nazire.

I Petar je bio netko s kime je bila tek usput, a podosta vremena je trošila u društvu jednog markantnog gospodina koji je u lijepoj našoj i sada siva eminencija i kome se najbolje ne zamjeriti kada traži određenu uslugu za sebe ili za neku od svojih prijateljica. I dok je tako, nema nade da ćete možda dočekati pravdu u ovoj državi u kojoj je sve naopako i nakaradno u kojoj se zakoni pišu samo za siromašni puk, a umišljene političke veličine se trude taj i takav zakon uglavnom prilagoditi sebi i zakon je prepun rupa kao švicarski sir. No, teško da mi mali možemo bilo što promijeniti, jer nas se uglavnom pita samo onaj jedan jedini dan kada su izbori, a u sve ostale dane nas niti ne primjećuju, a kada se drznemo nešto zatražiti tada nas se odmah svrstava u anti-državne elemente.

U tom i takvom cirkusu zapravo najbolje prosperiraju snalažljivi i oni  koji su beskrupulozni baš kao i junakinja ove priče. E, sada je li ona stvarno junakinja svoga doba ili je tek  netko tko se znao prilagoditi svakoj situaciji, netko  za koga nema pomoći jer joj se život fućka za sve oko nje izuzev za vlastite interese koje je stavila iznad svega. Lijepo se udobno smjestite i uživajte u praćenju ovog zanimljivog štiva. Vrlo je izgledno da ćete uključiti razum i osjećaje i pratiti radnju i da ćete primijetiti zašto je glavna junakinja doživjela svoju neobičnu i nevjerojatnu popularnost.

Ovo je tek prva verzija mog romana, možda će mi neki reći da ništa ne vrijedi i da bi bilo bolje da sam sve napisane stranice spalila, a možda će biti i onih  malobrojnih koji će čitajući pronaći nešto što je zanimljivo i korisno, hvale vrijedno i za objavu. Bilo kako bilo, ja  samo pratim živote onih o kojima pišem, sami mi daju elemente i baš se puno i ne trudim oko radnje koja sama teče poput mutne vode. Ta i takva voda već odavno je zamijenila onu kristalno čistu i pitku vodu koju smo sami zagadili i sada ćemo je budućim generacijama ostaviti u nasljeđe. A sve je u Hrvatskoj moglo i trebalo biti drugačije, baš kao i u mom gradu u kojemu, kada nije glavna tema junakinja moje priče, onda je boravak saborskog pritvorenika u Remetincu. A njima se živo fućka jer s novcem koji imaju mogu otići i lagodno živjeti na Floridi. Sve je dobro, sve osim nas i naše iskrivljene slike o ljudima i njihvim postupcima. Sve vidimo, sve čujemo, ali na ništa više ne reagiramo. Krećemo se ovom planetom poput živih mrtvaca posve nespremni na iskušenja koja je život stavio pred nas. Jedno od tih iskušenja bi trebalo biti ljudsko. Samo to i ništa više.

DIO 21.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Predizborna utrka se zahuktava. Naš uvaženi bivši gradonačelnik i saborski zastupnik se nakon izlaska iz Remetinca odmah ustobočio i sastavio nezavisnu listu i kreće u izbore. Zastrašivanju ljudi nema kraja. Hoćeš -nećeš, moraš glasati za njega jer su njegovi protivnici na drugim listama njegovi kumovi ili poslovni partneri. I onda ide ona mantra "Ma nije čovjek uzeo, to su mu namjestili zavidnici." Neki u gradu ojađeni i ne žele na glasanje, a on zadovoljno trlja ruke, jer što ih manje izađe na izbore veća mu je šansa da pobjedi, jer on 1000 glasova u ovoj maloj sredini može kupiti na ovaj ili onaj način i to mu je dovoljno za pobjedu. Fuj, na što smo spali, da nam sudbinu kroje oni koji gledaju samo svoj vlastiti interes i građanima prodaju maglu. Ali tako je kako je. I bez EU fondova, uz ogroman kredit grad se upustio u izgradnju bazena. Bravo, sutra će se u njemu kupati male patkice, jer mladih je sve manje, a starima nije više niti do života, a kamoli do banjanja u tim jezivim  izmišljenim i napuhanim suludim bazenima u kojima će se oprati ponajviše našeg novca.

NO, opet sam ja pustila mašti na volju, a pisci uglavnom tako kažu, oni kojima smetamo izmišljaju, nema tu nikakvih stvarnih događaja, činjenica, argumenata...

Ajmo se mi vratiti na junakinju iz moje priče. Na Anu. Ona mi je puno zanimljivija pogotovo kad kaže kako svi o njenom životu puno više znaju od nje same. Znači, ipak pozorno prati što se piše i govori, a kako će sada izmanipulirati grad u vrijeme predizborne kampanje koja se lagano zahuktava, više sam nego znatiželjna. A pravo da vam kažem i njena ljubavna veza s Petrom mi je zanimljiva. Vidim, razvija se lijepo i na zadovoljavajući način, a onaj gospodin koji je siva politička eminencija u zemlji, tek je jedan sporedni marginalni lik kojeg troši zbog njegovih veza. Radi podzemlje, nema šta.

Teško je sve to pratiti i ponekad se pitam kako je moguće da uopće ja ovako naivna mogu nešto i povezati u cjelinu. Ali ide mi. Ne mogu reći da ne znam dobru priču u kojoj nema pravila i u kojoj se glavni junaci ponašaju tako kako se ponašaju, namirisati. I svi se čudom čude. Jedni kažu, pa ona uvijek ima nevjerojatnu sreću i uvijek izvuče džokera iz rukava. Ali tako je. Petar je njen as koji sada ima najviše uzgleda da joj bude treći suprug. Treća sreća. A možda je oduvijek i tražila nekoga tko će joj biti oslonac, a ne da ona uvijek bude ta koja će sve planirati i režirati, koja će morati zacrtano ostvarivati. Radi nje doista želim da joj se srce odledi i da ovaj puta polako, ali sigurno krene prema jednom dosadnom, ali mirnom životu. A što se tiče našeg uvaženog izmišljenog saborskog zastupnika, od srca mu želim sumrak političke karijere, ali to ne ovisi o meni, već o ljudima koji će na izborima odlučivati o njegovoj, ali i o svojoj sudbini.

Građani mog malog pokradenog i osiromašenog grada moraju već jednom shvatiti da oni u rukama drže ključ svoje sudbine i ključeve grada, a ne neki likovi i likuše koji su si dali za pravo da na očigled svima kradu i otimaju. I tu ću se složiti s gospodinom Petrom koji je doista inteligentno zaključio da smo svi krojači svoje sudbine, pa ako želimo da nas ti i takvi vode i nadalje, pravo nam budi. Samo nastavimo tako i uskoro se ona silna mladost koja je otišla iz našeg grada i neće imati gdje vratiti. Bilo kako bilo, vrijeme je naklonjeno onima koji su uporni i koji znaju što žele u životu. Ako mi nemamo cilja, a cilj bi nam trebao biti sačuvati grad od ovakvih, tada nas i nije za žaliti. Samo hrabro i nakon izbora valja nam svima poštovati volju većine. To se zove demokracija.

Pa ako iz proteklog vremena nismo ništa naučili i ako nas događaji koji su se zbili nisu opametili, tada samo nastavimo dalje i prepustimo se stihiji. Ja nekako želim vjerovati da su svi građani ipak dovoljno razumni i da znaju što podrazumijeva njihova građanska dužnost. A to je sve pažljivo odvagnuti, promisliti o svemu, uzeti u obzir za i protiv. I kada izađemo na izbore tada zaokružiti osobu koja nema sklonosti prema potkradanju svih nas. Dovoljno je samo pogledati tko koliko ima, što je i na koji način stekao to što ima i onda zaokružiti onoga tko nikada nije bio pod povećalom javnosti zbog nedozvoljenih rabota. Možemo li mi to? Ili ćemo se kao miševi sakriti u rupe i dopustiti da ovaj grad uskoro bude po broju stanovnika tek općina. A nas u gradu ima sve manje. Ako se nastavi lagati i krasti i ako nam političari i nadalje budu samo od izbora do izbora obećavali, tada ćemo postati nitko i ništa. Za sada još uvijek svoju sudbinu držimo u svojim rukama. Ali koliko dugo? I Petar je dobro rekao Ani EU odlučuje o puno toga, a baš ti ljudi više nikada neće dati u ruke novac iz svojih Fondova čovjeku koji je bio u Remetincu dok god ne dokaže svoju nevinost. A to će ići sporo i teško. E pa sad narode moj, mi smo svi na potezu. I nadajmo se da neće biti po onoj "Jebo lud zbunjenog"....Ali  idemo dalje. Polako ali sigurno.

Nastavlja se.....

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.