KNJIGA ČETVRTA

DIO 95.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Šutnja je zlato, tome su nas učili. Ali ja mislim da je šutnja rezanje krila, to su neki ostatci iz drugih vremena i sistema. A to je i vjerovanje da ćemo kroz život lakše i bezbolnije ići ako dopustimo da nas papučare, pognute glave. Ja nekako uvijek kontra i zato uvijek na udaru. Svakoj vlasti. Jebi ga, ali meni je dosta da šutim i da ne odgovaram nikome, dosta mi je da šutim kada me povrijede, da šutim kada sam u pravu.

Mene to baš jede iznutra i onda što na umu to na drumu. I vičem glasno tako da me svi čuju. Moji su me učili drugačije i imali su drugačije odgojne metode, ali ja u šutnju ne vjerujem. Ona slomi ljude. Onaj gore me valjda razumije, a za ove dolje koji pljuju po svemu što napišem mi se živo jebe. Nemam ljepšeg izraza i nemam samokontrole za one koji me pokušavaju cipelariti. I ponosna sam na sebe i sve što sam radila u svom životu. Što sam zapravo u ovoj svojoj maloj glavi prokljuvila da su nas političari lagali i da nas lažu i nadalje i pri tome nas uvjeravaju da šutimo, jer oni imaju metode da nam se osvete ukoliko progovorimo. Ma više je pogrešnog proizašlo iz te naše šutnje nego iz usta svih budala ovog svijeta. Lažu čim zinu i uvjeravaju nas da ono što smo prešutjeli nije se niti dogodilo. Ma vidi molim te, dogodilo se, itekako se dogodilo.

I tako sam ja krenula od malih sasvim običnih stvari i lagano razotkrivala ono što i sami znate, ali se ne usudite pričati o tome jer se bojite njihove odmazde. Neki političari su u velikom sranju zahvaljujući svojim ljepljivim prstima i svojoj velikoj nezasitnoj guzici i zar bih ja trebala šutjeti o tome? Pa nisu oni gospodari svemira, znala sam se ja u svom životu suprotstaviti i kada nisam bila u pravu, nije urodilo plodom, ali ljudski je i griješiti. Ne mogu promijeniti svijet, ali sam ovaj grad izbacila iz određene rotacije. Kad mi je srce reklo da zavrištim iz petnih žila ja sam krenula pisati i nisam razmišljala o posljedicama. Zapravo bila bi najgora moguća posljedica da doguram do kraja svog puta, znajući da nisam glasa pustila. I zato ja nikada neću šutjeti, spuštati glavu i računati s tim da će moje borbe izboriti netko drugi. Karakter čovjeka je njegova sudbina. Građanski neposluh je kod mene više nego očit, bilježim incidente i kada mi prijete i borim se za naša prava. I ništa ne čini pisca osim pisanja. Onog trena kada se na papir stave riječi i povežu u rečenice, a te rečenice tvore misao, a misao radnju i ideju - osoba koja je to učinila je pisac. E sad, pitanje je koliko si dobar pisac. Ja ne očekujem da netko padne u trans dok čita ono što ja pišem, ali osjetila sam poriv da pišem. Pisanje me ispunjava, jer to radim s osjećajima. Ali i ovom romanu mora doći kraj. Kako bih ja započela pisati nešto drugo, jer ja nikada neću mirovati.

I nisam ja narcisoidna i ne moram ništa svoje prodati, nisam dresirana da budem poslušna, ali sasvim sigurno neću biti prijatelj vlasti koja ima novac. Ja jasno i glasno govorim i ne mumljam za razliku od nekih koji su se vlasti uvukli u šupak. Ja sam odavno prihvatila svoj križni put i nikakav autoritet s pozicije vlasti do sada me nije i neće ušutkati. Pišem i pisati ću.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ