KNJIGA ČETVRTA

DIO 88.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Uz vječno aktualnu riječ „kradu”, koja sadržajno obilježava život u Hrvatskoj idealno ide fonetska i etimološki bliska riječ „lažu”. Oni gore lažu one dolje. Sve u svemu, govoriti istinu na ovim prostorima uvijek je bio znak gluposti.

Ma političari su oduvijek lagali samo se struktura i način interpretacije mijenjao. A to je i razumljivo, jer za naše političare je laganje neka vrsta umjetnosti i kao i svaka umjetnost zahtjeva obnavljanje forme, promjenu žanra i stalno prilagođavanje auditoriju. Lažu nas do te mjere da se čini kao da njihove neistine stižu s neke druge planete. Specijalno su obučeni stručnjaci, a ima i ponešto amatera koji su se zaljubili u tu vrstu prevođenja. Lažu nas onako kako odrasli lažu djeci, služeći se istim jezikom kao i mi, a njihove riječi su sve mučnije i ponižavajuće, sramotnije i uvredljivije. Lažu mirno i drsko gledajući nas u oči i nimalo ih to ne uznemirava. Ovi vole i da tužakaju i to za uvredu časti jer su se prepoznali i uzalud im objašnjavate da je riječ o nesporazumu i da je svaka sličnost izmišljenih i stvarnih likova slučajna i nenamjerna. Njihovo prirodno stanje je da se okoriste svime što im dođe pod ruku. I stvarno su obdareni.

U takvom svijetu lažljivih i kradljivih ljudi stvarno treba imati hrabrosti živjeti. Jer kod nas se zapravo istina kažnjava, a laž se potiče. I sve mi je to apsurdno, ali tako to danas funkcionira u ovoj našoj sredini. Za početak valja reći da govoriti istinu nije isto što i biti iskren. Iskrena osoba za razliku od lažljivca vjerodostojno zastupa vjerovanja za koja smatra da su opravdana. A lepeza laži kojom se služe naši političari je poprilično široka i što je najvažnije lažljivcima se laž isplati za razliku od onih koji govore istinu i koji od toga nemaju nikakve koristi. Njihovi mentalni kapaciteti su toliki da oni iz dana u dan žongliraju i njihove laži su alat u džepu modernog političara s velikim i zanimljivim imovinskim karticama. A razlozi za laganje su raznovrsni i situacijski, ali kako god bilo, većina laži je omogućena manjkom poštovanja prema građanima i motivirana je strahom od posljedica. Laganje je postalo komunikacijska i prosperitetna navika.

I sada se ja pitam kako ostati iskren u ovakvom svijetu. Ja poštujem ljude koji mi govore istinu, čak i kada mi ta istina ne odgovara i želim čuti istinu čak i kada je ona bolna i kada mi njene udarce ne ublažavaju. Zapravo, ljudi moji, poanta je u tome da možda mi nismo spremni za istinu i da ne znamo kako je probaviti pa nas političari lažu i zavaravaju jer misle da je to dobro za naše mentalno zdravlje. Ali laganje se ipak ne isplati i prije ili kasnije svi ćemo požaliti i oni koji nas lažu i mi koji smo im vjerovali. Neiskrenost se isplati kratkoročno, a iskrena komunikacija nas ipak zbližava. Meni se čini da u Hrvatskoj očajnički nedostaje ljudi koji se mogu oduprijeti iskušenju zaobilaženja istine. I zato nam tako i je.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ