KNJIGA ČETVRTA

DIO 30.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

I tako je netko davno, jako davno rekao: „Bogati su oni koji nemaju želja, a prosjaci su oni koji stalno žele imati još više.”

Nekako, usput, smatram da ljudi koji imaju 40+ godina imaju dovoljno znanja i životne mudrosti da i sami bez sugeriranja okoline znaju što je ispravno, a što nije. Nadalje, smatram da ljudi s 40+ godina isto tako imaju ili bi trebali imati ona neka moralna i etička načela što je ispravno, a što nije ispravno raditi, i sebi, i onom nasuprot sebe. Iako, vrlo dobro je pitanje u životu što je ispravno, a što nije ispravno? Jer sve ono što može i što je za mene ispravno, ne mora biti ispravno i za onog drugog, ali generalno postoje neka nepisana „pravila“, postoje neki normativi i postoje načela po kojima se živi. Dalje, nisam čak niti razmišljala o nekoj odluci iz čistog razloga što nemam vremena baviti se tuđim životima. Često nemam vremena niti prostudirati po svom životu, nemam vremena analizirati sebe i svoja razmišljanja i stavove, a kamoli se baviti životima ljudi oko sebe. Uvijek sam mišljenja da svi imamo sami sa sobom poprilično puno posla i da je to puno kvalitetniji posao nego onaj koji se svodi na analiziranje tuđeg života. Ali, jebi ga, da kažem prosto, onaj tuđi život je uvijek je nekako zanimljiviji, i to je tako… Jednostavno, neko  životno sranje mojih likova je uvijek zanimljivije nego naše osobno sranje…

Međutim, ima jedno pitanje koje se mora postaviti. Pitanje je  vrlo jednostavno, vrlo životno, vrlo realno, glasilo je: “Kad to što misliš učiniti? Učiniš li, hoćeš li moći nastaviti istim životom kao da  se nije ništa dogodilo?”
Nisam dobila odgovor, nisam ga niti očekivala, niti ga trebam.  Dobila sam samo ono što sam željela, a to je da prije nego li napravi sranje, iskreno i otvoreno popriča sam sa sobom, vezano na tu temu, poštovanja i odgovornosti. Zašto sam sa sobom?
Zato što kad napraviš neko sranje u životu i kad jednom postaneš svjestan toga što si napravio (sasvim nebitno je li prevara ili bilo što drugo), zaista i iskreno trebaš imati muda pogledati se ujutro u ogledalo u oči i sam sebi priznati: „Ok, to i to sam napravila/o…“, a pri tom biti bez grižnje savjesti, biti u miru sam sa sobom te nastaviti živjeti svoj život kao da se ništa dogodilo nije.

Ne znam. Uvijek nekako krećem od sebe, zajebi što pričaju susjedi, zajebi što priča okolina – oni uvijek imaju nešto za reći i kad ih se ne pita, a ne pita ih se skoro pa nikad. Zajebi ponekad i mišljenje svojih prijatelja jer sve to u nekom trenutku postaje nebitno i slušaj samo sebe pokušavajući naći onu barem minimalnu dozu razuma u glavi mičući ružičaste naočala s nosa i pitajući se: a što će biti sutra? Što će biti nakon tog nečeg?

Nastavlja se.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ