KNJIGA ČETVRTA

DIO 15.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ako o nečemu nemate dobar osjećaj, onda to vjerojatno i nije dobro. Prava stvar drugačija je za drugačije ljude. Uraditi pravu stvar u životu zahtjeva iskreno razmišljanje o drugima. Treba staviti sebe u nečiju poziciju, ako to određena situacija zahtijeva. Ima onih dana kada napravite jako puno stvari i osjećate ponos i sreću radi toga. To je najbolji osjećaj.

I kada ne izmišljate izgovore zašto nešto niste napravili. Kada završite neke od svojih obaveza nema pritiska u životu, ali svi pravimo greške, samo ih ne želimo priznati sebi i drugima. A kada je greška vaša, treba progutati ponos. Ana je zbog svojih grešaka završila u bolnici, na psihijatriji drugi kat - šesti odjel i sada u Vrapčiću prije odlaska u kazamat ima dovoljno vremena za razmišljanje. Došlo je vrijeme da se ipak ispriča mnogima. Znamo da je grozno uraditi nešto pogrešno, posebno ako je to utjecalo na druge ljude. No, o njenom karakteru najbolje govori to da nikoga nije cijenila i nanijela je mnogo štete ljudima privatno i poslovno. I sada više nema povratka. Da bi spasila svoju dušu mora najprije zaviriti u samu sebe i samoj sebi pomoći. Postati drugačija i bolja osoba. Naša očekivanja mogu biti i korijen naše patnje. Ponekad treba takav trenutak u životu kako bi smo ispraznili svoje misli.

Cijelog svog života Ana je radila loše stvari, okružena zlim ljudima i upala je u zamku stagniranja i svoje životno putovanje nije razumjela. Nije htjela niti slušati one koji su joj željeli dobro. Postala je čudna verzija same sebe. Ne radi se tu o brandu koji nosite i o reputaciji koju imate, radi se o realnosti, o onome tko doista jeste. Zvuči kao jednostavan koncept, ali nije. Potrebno je puno poštenja i zalaganja da bi se neke stvari shvatile. U narednim mjesecima do konca ove godine imat će prigodu sve shvatiti, jer ništa što je vrijedno ne postiže se lako. Možda je Ana sada prestravljena, jer svoje vrijeme je trošila na život u tuđim cipelama i dozvolila je da buka drugih i novca uguši njen unutarnji glas. No, što je zapravo život bez konstantne potrage za samim sobom i želje da budemo iz dana u dan sve bolji i iskreniji. I tako se sve točke života lagano spajaju. Ana je imala petlju i imala je neki čudan pristup onima oko sebe i negdje na tom putu je zapravo izgubila samu sebe. Ali Ana je jako voljela novac i stalno je tražila nove izazove, prilagođavala se stvarima. Neki zabrinuti građani kojima Ana nedostaje rekoše mi da pišem umne stvari, ali sve to izgleda pomalo nestvarno u kontekstu sadašnjice u kojoj svi želimo da dobijemo sve na brzinu. A ljudima treba puno volje da bi sami sebe disciplinirali.

Zbog instant i lažnih pohvala Ani su neki poslovi izgledali primamljivo i u sebi nije našla iskru ljudskosti koja bi je vodila da bude bolja osoba. A činjenica je da u životu nitko od nas ne može postići ništa korisno ako ne upozna samog sebe, ne svoj brand, ne svoj LinkedIn profil, ne to kako vas u datom trenutku drugi vide, već kako vidite samog sebe. Postoji jedan prost razlog zašto ne bismo trebali biti nepošteni i zašto ne bismo trebali raditi ružne stvari, a to je što će sve to kad-tad isplivati skupa s vama na površinu. Zato je u Aninom životu došlo vrijeme da prestane stvarati sliku o sebi kakva je željela biti i došlo je vrijeme da se usredotoči na ono tko zaista je. Ana je u svom životu platila preveliku cijenu zbog toga što je pratila neodgovarajuće pravce i bila je suviše zauzeta otimanjem. Nikakav novac nije vrijedan da biste trošili vrijeme na stvari koje će vam bar na sekundu skrenuti misli. Postoji nešto što se zove cijena uspjeha i prilike. Život je najuzbudljiviji put na koji svatko od nas kreće, a put prema sebi je avantura koja je svakoga dana ispred nas. I nikada dok taj život ne prihvatimo kao i same sebe nećemo znati što smo sve u stanju postići. Treba cijeniti svoje vrijednosti, čak i onda kada nemate kao oni oko vas, a znate da su do toga došli na sumnjiv način. Kad pronađete sebe sve je lakše.

Ja sam od onih osoba koje nikada ne podcjenjuju bol drugih ljudi, jer svatko se bori, svatko ima svoje rane i svatko je iskusio što znači strah. Nikada ne znamo što se događa iza zatvorenih vrata tuđe duše. U konačnici sve nas naše misli potvrđuju. I samo nas iskrenost prema samima sebi može dovesti do iscjeljenja. Uvijek smo slobodni izabrati kako i što želimo i odgovoriti na izazove. Treba zagrliti stvarni život i kad pogriješimo promijeniti ono što se da promijeniti, a ono što se ne može ispraviti ostaviti u prošlosti. To je jedini put prema vlastitoj svijesti. Mi nismo imaginarne već stvarne osobe sa svojim manama i vrlinama i najljepše je kada na kraju puta možemo reći da smo živjeli dobar život. A sve što nam se događa je dragocjeno iskustvo pa i onda kada se raspemo u komade. U stvarnosti su najjače osobe one koje osjećaju bol i prihvaćaju i uče. Treba ponekad imati hrabrosti pustiti suzu, vratiti se u ring i reći oprosti i žao mi je.

Hoće li Ana uspjeti u tome ostaje da vidimo. I sada za kraj jedna sasvim privatna poruka Ani. „Najveći su darovi oni nevidljivi očima, ali koji se osjećaju srcem.”

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ