KNJIGA ČETVRTA

DIO 14.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

U prirodi čovjeka je  da želi sve i odmah, ali odlaganje nekih stvari nas zapravo štiti od loših. Ono što je suđeno dogoditi će se prije ili kasnije, a ono što nije zapisano u sudbini je bolje da se nikada i ne realizira. U životu se sve događa baš u onom trenutku koji je predviđen i koji je najbolji za to. Ana je sa svojom bolešću konačno, nadam se, prihvatila tu činjenicu.

Nitko od nas ne može pretpostaviti što nam donosi idući dan, jer Božji planovi su poznati samo njemu, na nama je da iskoristimo svaki dan maksimalno i da uživamo u njemu. Svi mi smo toliko opsjednuti problemima da gotovo nikada ne izdvojimo ni par minuta kako bismo bili zahvalni za sve ono što imamo. Ana je uglavnom uvijek bila  usredotočena na novac i sve ono što je bilo dobro u njenom životu je polako nestajalo kako se novac gomilao. Takva je priroda i našeg saborskog zastupnika kojemu je najvažnije bilo da ima veliki bankovni račun i da na društvenim mrežama objave što više lijepog i dobrog o njemu. Nema veze što je on i ta pisanja platio. Ove dvije osobe kada bi doživjele neko odbijanje samo bi bile ljute, a da se nikada nisu upitali kolika je njihova krivnja za sve ono što im se događa u životu. Ja baš nisam religiozna osoba, ali imam odgovor na to zašto je to tako. Bog ima valjda svoj tajming i ako nešto ne ide po planu, to je zato jer za neke želje nije pravo vrijeme. Ana i naš  dragi saborski zastupnik nikada se nisu mirili sa idejom da ono što su zamislili nije ostvarivo i odmah su postajali  uznemireni i nervozni.

Sjedeći u pritvoru naš saborski zastupnik je imao vremena  shvatiti što je prouzrokovalo probleme u njegovom životu, a Ana liječeći svoju bolesnu i iscrpljenu psihu  mogla je samo tugovati, jer trebalo je sebe prihvatiti takvog kakav jesi i krenuti dalje. Život je putovanje, a ne odredište. Zreli ljudi su mirni i sigurni u sebe, ne žure, za razliku od mojih junaka kojima su se svi planovi urušili, jer su puno griješili. I sada, ako su se konačno pomirili sami sa sobom njima bi život trebao konačno postati lakši. Meni je jasno da se čovjek za svoje ciljeve treba boriti, a ne sjediti skrštenih ruku, ali pri tome ne treba uništavati druge ljude, jer na kraju svi mi ipak dobijemo ono što zaslužujemo i to u trenutku koji je najbolji za nas. Ovih dvoje ljudi su mislili da je sudbina ono što oni čine. Neke stvari se mogu kontrolirati, a druge stvari su ipak izvan naše kontrole. Ali je činjenica da je naše društvo ideološki i socijalno podijeljeno po sistemu ako nisi s tima, onda si protiv njih. I odmah te osobe smatraju da ugrožavate njihove interese i proglašavaju vas neprijateljem. I sve ovo mi liči na metamorfozu, bez pravnog okvira,jer ove osobe koje opisujem nemilosrdno pljačkaju naš novac. Sustav korumpiranosti u našem gradu se proširio, toliko progresivno i ja se pitam postoji li uopće netko sposoban i dovoljno hrabar da se obračuna s ovom bandom doajena koja je od ovog grada napravila močvaru, a javnim novcem financiraju izgradnju svojih privatnih objekata. A u oporbi niti jednog  ozbiljnog političkog igrača na sceni.

I kada sada razmišljam o Ani i saborskom zastupniku i svemu onome što su oni i njihove pristaše stekli pitam se gdje smo tu mi? Nigdje, izgubili smo se u borbi  za pravdu, poštenje, jednakost. U borbi koja traje dugi niz godina i na svim frontovima, no umjesto koraka dalje mi smo stalno korak unazad, a sav trud, znanje i vrijeme nam je uzalud. Nekako mi se čini da su sve što su mogli razjebali samo kako bi imali vlastite koristi od svega toga. Eto, to je ta naša demokracija koja narodu više ne odgovara. I zato su oni mlade, da im ne smetaju, torpedirali iz grada. A ja sam tu cijelo vrijeme peglala svoj zanat i pisala, a sve što napišem ljudima liči na komediju, no ima tu puno političke ažurnosti koja na dojmljiv i originalan način prikazuje one koji su se dokopali vlasti kako bi navodno služili narodu. Ali ne možemo mi svu krivicu za sve što nam se događalo i za sve nedaće koje su nas snašle pripisati Ani, saborskom zastupniku i njegovim poltronima, jer za sve su krivi i oni koji su glasovali tako kako su glasovali, želeći baš ovakve metode rada u gradu.

O nama trenutno brigu vode propaliteti i ne može nam biti bolje nego što je i sila su dok su skupa, a kada  jednom saborski zastupnik ispusti konce iz ruku i ovaj eksperiment će biti zaboravljen kao nepotreban. Valja imati strpljenja, jer zlikovcima je ipak odzvonilo.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ