KNJIGA ČETVRTA

DIO 8.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Što god napravili, nikada nećete moći utjecati na to kako vas drugi doživljavaju i kako vide vaše postupke. Ne poznajem nikoga tko je cijelom svijetu ugodio, a oni rijetki koji su uspjeli, vjerojatno su za to morali žrtvovati puno sebe, svoje snove i želje, a to je prevelika cijena za nečije tapšanje po ramenu. Ljudski je da niti ja ne volim kada me kritiziraju za moje pisanje i ljudski je težiti da na svom putu imate podršku. Ali mislim da nije ljudski da se odreknem najboljeg dijela sebe kako bi me neki prestali osuđivati.

Puno toga mi se već u životu dogodilo i stoga mogu odahnuti, jer često sam ja žvakaća u nečijim ustima. Stoga nema smisla da se opravdavam parazitima koji žive na grbači naroda i da se trudim da im otvorim oči. Ja sam se odavno prestala truditi da budem prihvaćena i ne zanima me što drugi misle o svakoj riječi koju sam izgovorila i napisala. I odavno sam prestala čekati dozvolu da posegnem za onim što želim raditi. Najljepši dio koji je proizašao iz tog mog razmišljanja je sloboda jednog nesavršenog ljudskog bića koje se trudi, pada i ustaje i nastavlja svojim putem bez osvrtanja. A to je ono što je danas definicija junaštva. I zato se ja suočavam s onim što ljudi pričaju o mom radu svakodnevno, ali se ne zamaram time, jer ipak na svijetu ima još ljudi  koji vide bistrinu uma, veličinu srca i neovisnost duše. Zbog takvih malobrojnih pišem jer mi pomažu da ovaj svijet učinim boljim mjestom.

I ja nisam od onih ljudi koji su u stanju u crnome vidjeti bijelo samo ako je to u njihovom interesu. Uvjerenja su čuda prirode. Mislim da smo prestali razumjeti uzrok i posljedicu. Kada kažem da je Silla nakon automobilske nesreće koju je doživio, izvan životne opasnosti, njegovi najmiliji će odahnuti, bez obzira na gadosti koje je on radio. Samo što on više nikada neće biti siguran tko mu je iza leđa i uvijek će se osvrtati unazad, jer nikada se ne zna kada se sve može ponoviti. Kada kažem da je Ana u bolnici, jer njeno tijelo više nije imuno na negativnosti, neki će se smrtno uvrijediti, jer kako je moguće da i snažna Ana padne, a svi vjeruju da kad ona padne ustaje još jača. Čovjek iz svoje nesvijesti može napraviti puno štete, ali sve se vraća i sve se plaća. Pogotovo u današnje vrijeme kada svi žele biti najbolji, kao naš saborski zastupnik koji s mukom želi stvoriti predodžbu o sebi da je nevin. A predodžba je stvar percepcije, nikako rezultata.

Ljudi koriste različite alate da bi postigli prividnu sliku o sebi i spremni su sve uložiti za neke ružne nezdrave ciljeve i za hvalospjeve koji će ih održati na površini. U svom životu sam se nagledala ljudi koji su mijenjali svoje ponašanje shodno tome što će im to donijeti. Koja je to manipulacija. A istina ih često jako boli i lakše ju je zamijeniti neistinom, no sve je to kratkog roka jer i ovaj život ima rok trajanja. I teško mi je razumjeti taj interes koji vodi ljude da otimaju, kradu tuđe, a onda si pomislim da sve to rade jer su zapravo nezadovoljni sami sobom, nezadovoljni nekim aspektima svog života. Ja zapravo poput Thomasa Alvae Edisona ne obraćam pažnju na one koji ismijavaju moje pisanje. Rezultat toga što je Edison ignorirao okolinu je bio izum fonografa. I bez obzira u kom pravcu ja sada odvela svoje izmišljene likove u ovom izmišljenom romanu, ljudi će ovaj moj tekst analizirati na svoj način, stvarati sliku koju oni sami žele.

 Uvreda je samo nečije mišljenje i psihički jaki ljudi  to znaju i baš zato mi kritike ne znače ništa. Previše razmišljanja o tome što je netko pročitao između redova bi mi oduzelo puno vremena i nije vrijedno trošenja moje energije. A toksični ljudi koje ja opisujem zapravo i žele izazvati moju reakciju. Zato mi često prijete, što je meni posebno zabavno. Zapravo ja mislim da za psihički lake ljude i one koji su oduvijek živjeli pošteno nema dileme, njima je sreća na prvom mjestu, a ne novac. I zato se ja ne upuštam u borbu s onima koji su dokazano zlonamjerni. Moj duševni mir je najvažniji i ne osjećam se loše zbog ljudi parazita koji iz gradskog proračuna uzimaju honorare, a meni na ulici svašta dobacuju. Ja znam da nisam rođena da bih takvima udovoljavala, jer sam svjesna da je to nemoguće, jer takve megalomanske osobe mi jednostavno ne pašu. I zato sam se ja lijepo okrenula svojem životu, i pišem. Ne stvaram probleme tamo gdje ih nema.

Puno je pametnije tražiti rješenja i savladati vlastite prepreke, a dio tih prepreka su nažalost i ljudi koje opisujem vjerujući da će ih na kraju stići ono što su zaslužili. Stvarno je važno pronaći način kako se nositi s tim lakomim maloumnicima i kako ih elegantno izbjegavati u vlastitom životu. Uostalom, oni su prolazni kao što je i sve prolazno, ali trag koji će ostaviti je neizbrisiv i prije ili kasnije taj trag će govoriti o njima. O onome što su napravili loše, kao i onome što nisu napravili, a mogli su i trebali da nisu bili zaslijepljeni vlastitim interesima.

Nastavlja se.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ