KNJIGA TREĆA

DIO 77.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

U današnje vrijeme nije problem biti dio mase ljudi, ali biti čovjek postala je privilegija malobrojnih. Nekako smo se usmjerili na dva životna ekstrema, oskudicu i dosadu. A vrlo rijetko se zapitamo koji je smisao trenutka koji nam je dan. I sve se manje pitamo jesmo li onakvi  kakvi zaista želimo biti. Jesmo li na pravom mjestu i što zapravo želimo postići. Kada bih sada trebala opisati vrijeme u kojemu živimo možemo ga svesti pod zajednički nazivnik od hedonizma do totalitarizma. To je raspon u kojemu funkcionira društvo i svi mi kao pojedinci. I mi smo u nekakvom vakuumu, koji bi ja nazvala stanjem lijenosti duha. A izaći iz toga je dar koji imaju samo odabrani.

Mnogi mi kažu da su izgubili povjerenje u ljude, zbog oporih situacija života.Vladaju gorčina i nezadovoljstvo, a duhovna dimenzija svakoga od nas tu je itekako značajna, to je nukleus svakog ljudskog bića. Ona u sebi skriva ono što je najdragocjenije što posjeduje čovjek. Ona je izvor naše savjesti, naše slobodne volje odlučivanja i odgovornosti prema sebi i drugim ljudima. U životu dobivamo onoliko tereta koji možemo podnijeti, bez obzira koliko bili zarobljeni u šumi svakodnevnih problema. I zato je uistinu važno besmisao životnih situacija zamijeniti smislom i značajem. U ovom vremenu lažnog morala, patvorenih vrijednosti biti i ostati čovjek je uistinu teško. I svi ponekad padamo, zbog čega se osjećamo loše. A svakodnevna misao vodilja u svemu tome trebala bi nam biti: "Živite tako kao da ste napravili sve pogrešno i sada pokušajte napraviti sve najbolje." Ja sam jednostavno opčinjena pitanjem kamo nas ova politika vodi, zgrožena sam situacijom u kojoj nam se pod nos guraju  loše vijesti o lošim ljudima, pa ono što je dobro više nemam volje niti tražiti.

Ovaj svijet ne vodi više ratove sa puškama i tenkovima, već lažima, ratuje se manipuliranjem i nekako je to sve postalo normalno. Previše sam se razočarala gledajući djecu u školama koja vode ratove  time tko se bolje i skuplje obukao, vode se ratovi za drogu, da, previše je toga lažnoga i istina kao da više ne postoji. Svi pričaju o svima, a svoj odraz u ogledalu ne gledaju. I tako se vrtimo u krug, dok jednom ne prestanemo. I sva sam u čudu kada skinem iz ušiju slušalice, nikako da shvatim što se to oko mene događa. Gdje je taj naš životni nauk koji ćemo prenijeti onima što su mlađi od nas, bukirane su nam misli onime što političari kradu i kako nas pljačkaju, a nama kao da to sve nije bitno. A trebalo bi biti. Trebali bismo se upoznati sa situacijom u gradu i s onima koji su ukrali od svih nas kako bi imali vile i skupe automobile.

Mozak i misli su nam rezervirane da i ono što vidimo i ono što čujemo ne registriramo na ispravan način. Žalosno je to. Jer mogli bismo, kada bi htjeli, pokušati biti ljudi, biti čovjek koji nije umišljen, egoističan. Ovom našem svijetu fali ljudi, baš radi onih gore navedenih ratova koje sam spomenula, samo ne znam jesmo li mi dovoljno dobri da shvatimo sve ovo na ispravan način. I jesmo li osjetljivi na ljudsku patnju, jesmo li humani ili se samo nekih prisjetimo u vrijeme blagdana i damo im nešto kako bi smo ojačali svoje lažno samopouzdanje. I tako smo došli do one - sit gladnome ne vjeruje. I držimo da ćemo nekome najbolje pomoći ako mu ne pomažemo. Ja svakodnevno promišljam  o načinima boljeg življenja i svakodnevno se pitam što mogu učiniti za građane svoga grada. Kruh trebamo za fizičku okrjepu, a duh trebamo kao zrak koji dišemo. Ali bitno je biti u centru moći, tamo gdje se dijeli plijen i profit. I zato je najbolje da se ja klonim velikih riječi o malim političarima i još manjim ljudima i da pobjegnem od teških kvalifikacija. Možda je to hrabrije nego da pišem iz dana u dan. Jer kažu, moji tekstovi su uvredljivi i dosađuju gospodi i drugovima, koji ne vide plodno tlo za korupciju u ovim našim prostorima, koji ne vide kako paraziti profitiraju na birokratskom respiratoru. To vam je narode moj već tajkunska filozofija, koja je u sebe ugradila otpor prema istini. Ukradi od naroda, uništi, prodaj nekretninu ili je uredi za badava o gradskom trošku, prevari državu, EU fondove, izvuci dobit i onda se makni iz politike. I sve to pod patronatom države koja je to legalizirala.

I onda smo mi u gradu žrtve kreatora takve politike. Politike koja je stvorila neradnike, temeljena na benefitima, pa sam ja shvatila da se uglavnom moj rad uopće ne isplati. Ali nisam imala sreće da se uhljebim u nekoj političkoj stranci i da čekam penziju, pa onda pišem o tome kako i gdje cvijeta korupcija, nepoštenje i nepravda, a umire poduzetništvo, optimizam i nada u bolje sutra. A na svakome od nas je, dakle, na čovjeku je da pokušamo okrenuti te trendove i da vratimo povjerenje u poštenu politiku. 

I tako je gle, ne lezi vraže, krenula akcija raščišćavanja kriminala i korupcije i u našoj maloj sredini. Stigao je OLAF u naš park i na udaru su sada svi oni koji su mislili da su Bogom dani, odnosno oni koji su puno papira lažirali kako bi malkice zamračili sredstva EU. A na to je EU posebno osjetljiva. Oni ne žele da se novac troši netransparentno i da podobni s njime rade što žele. Ulazak OLAFA ovih dana u naš park je dramatično dočekan, a ljudi su samo došli s ciljem da saznaju jesu li se i ovdje nezakonito i nenamjenski raspoređivala EU sredstva. I tako je našem gradu već samim dolaskom Olafa zavaljena šamarčina, ali ne i "Rvatima" koji su svoj glas dali našem uvaženom saborskom zastupniku i za gradonačelnika je izabrana osoba koja je provela tri mjeseca u istražnom zatvoru. Bravo za moje "Rvatine" čiji je prag tolerancije neobično visok. Ostaje nam samo čekati da vidimo što će ova istraga Olafa koja je u tijeku sada pokazati. A svi vi koji ste bili prepuni razumijevanja za našeg dobrohotnog gradonačelnika, njegove financijske nestašluke i dinastiju odabranih možda ćete uskoro bez pardona promijeniti svoje mišljenje o svom miljeniku koji je tako široke ruke i galantan prema onima koji su uz njega.

Godinama je vrijedila poslovica da sit gladnome ne vjeruje. Sve dok nas gladne nisu naučili da ne vjerujemo bogatim političarima. Ali očigledno da nas je to tek Olaf trebao naučiti, jer nekako su svi do sada žmirili na oba oka kad su "posli" našeg uvaženog saborskog zastupnika u pitanju. I ništa nisu vidjeli da je sporno u načinu na koji je on trošio novac poreznih obveznika. Eh, Bože moj, pa svakome se može dogoditi da mazne malo love, samo ako je u prilici. Jer opće poznato je da prilika stvara lopova!

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ