KNJIGA TREĆA

DIO 75.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Priznanje krivice je neugodno i uvijek je to udarac za ego. Potrebna je određena količina snage i hrabrosti kako bi se čovjek pomirio sa stvarnošću u kojoj je pogriješio i potom priznao svoju pogrešku. Nikome nije to lako, ali to je momentalni napad na ego i ljudi to brzo prebole. Osim političara, oni spadaju u posebni soj, jer za njih je priznanje krivice znak slabosti, a ne snage. I zato oni odabiru stajati na svom terenu i prisiljeni su iz jedne u drugu laž kako bi zaštitili svoj krhki ego. Oni sustavno ne mogu priznati svoju krivicu i ne mogu  tolerirati samu mogućnost da su napravili grešku, pa onda ne mogu podnijeti niti ideju da im bude neugodno i potom prijeći preko svega. Političari mijenjaju svoju percepciju  stvarnosti onako kako njima odgovara i osporavaju sve moguće prezentirane činjenice, a sve kako bi  sami sebe obranili od toga da su bili u krivu i da su svojim ponašanjem naštetili društvu. I sav njihov rad je izgubio na kvaliteti jer ne mogu istinu prevaliti preko usta, čak niti kada tri mjeseca provedu u istražnom zatvoru.

Nedostatci  lažljivih i kradljivih političara su ogromni i oni nikada neće promijeniti sebe, a niti svoje mišljenje, čak ni kada većina nas shvati da su nas svojim ponašanjem izdali. I baš zbog toga stalno traže potvrdu svojih istupa. Zapravo, oni moraju odbaciti istinu, jer im je samopouzdanje poljuljano. Oni su nedosljedni. Kako da takvi ljudi donesu ispravnu odluku, kada ne razmišljaju na pošten način, kada su predani samo očekivanjima koliko će od kojeg posla uzeti za sebe. E, ti i takvi nepošteni političari, a ima ih, sebi ne prebacuju ništa, a vrlo je važno imati na umu da se ono što je ispravno mijenja u različitim fazama života. Ono što je bilo najbolje u prošlosti, možda nije jednako dobro danas, pogotovo ne sutra. Ljudi se mijenjaju i razvijaju -svi osim pokvarenih političara. Oni ne dopuštaju da se posumnja u njihovu odlučnost i ne slušaju ničije savjete, a griješe stalno i redovito. Sve njihove pogreške imaju dugoročne posljedice.

Pošteni ljudi prihvaćaju odgovornost za situacije, do koje su doveli sebe i druge, osim političara. Oni čak svoju odgovornost ne prihvaćaju niti djelomično i bore se  protiv činjenice koja dokazuje da su bili u krivu. Na koji način mi kao društvo odgovaramo takvim ljudima ovisi o nama samima. Mi smo ti koji ne bismo smjeli i trebali u obzir uzimati njihove laži i ustrajno i kruto odbijanje  priznanja da su pogriješili, jer im time što im povlađujemo samo dajemo mogućnost da to rade još više i češće. Po meni nema opravdanja za takve političke spodobe, ali kada većina zažmiri na to što oni rade, nema opravdanja niti za tu većinu bolesnih ljudi i oni onda i ne zaslužuju drugačije, bolje i iskrenije, već upravo ono što imaju. To je patologija  bezakonja i promocija  novca i političke moći kojoj se labilni ljudi klanjaju. Mene stoga uopće ne čudi što dolazi do nekih likvidacija kod političkih elita koje se bave organiziranim kriminalom.

I nema tu više solidarnosti i ravnopravnosti, totalno smo se raspali i stoga pokvareni političari mogu trijumfirati. I zato ćemo i nadalje mi obični smrtnici jedva preživljavati. Riječ je tu o nepostojećoj pravdi, a svi mi koji se držimo zakona smo žrtve, a  krupne političke zločine namjerno nećemo registrirati. I narod u Hrvatskoj je u zamci, jer su naši političari najprije dopustili pa izravno provode kriminal i sveopći strah, a sada bi nas od istine htjeli spasiti  zabranom pisanja, i izvanrednim stanjem kojega su zaveli u gradu. Gospodo - drugovi i gospođe - drugarice kod mene vam to ne pali. Mene niti policijske trupe ne mogu spriječiti da pišem.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ