KNJIGA TREĆA

DIO 74.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Danas nije lako biti pošten i dobar čovjek. U ovom svijetu velikih promjena, plastičnih osmijeha, ukočenih pogleda prava je rijetkost biti iskren. Pa unatoč tome, ja idem nekim svojim putem, želim biti i ostati dosljedna sebi, jer nekako mislim da su svijetu potrebne i ovakve osobe kao što sam ja. I neki mi kažu da sam zato u problemu i vječiti gubitnik. A ja mislim da je problem u shvaćanju pojma gubitnik, jer za mnoge je gubitnik ona osoba koja sebi nije prigrabila bogatstvo koje će njemu i njegovim potomcima  omogućiti život bez rada.

Danas su idoli oni koji gaze po drugima, koji imaju pravo ukrasti, ali je važno da znaju prikriti ono što su loše uradili. A za mene je gubitnik svaki čovjek, osim onoga koji vjeruje u dobra djela. Čovjek koji ne vjeruje u dobra djela nema nikakvih prepreka pred sobom, ima svoja pravila po kojima prisvaja tuđe, a svi mi koji pazimo što ćemo uraditi smo nasuprot tima i takvima i svakodnevno sami sebi polažemo račun. I ako treba posljednji komadić kruha ćemo podijeliti s onim tko ga nema. I bez obzira što nas u svijetu pokvarenih smatraju gubitnicima, mi ipak živimo  sretnije od onih koji imaju puno i koji misle da su uspjeli. Nekako mi je važno svakome gledati u oči.

I dogode se tako neki razgovori, neki događaji kada se ipak zamislimo. I traje to već duže i nisu to lagana pitanja, borimo se s logikom pokušavajući doći do odgovora. Ali sada mi se nameće pitanje što je to danas pravi put, ili trebamo birati onaj lakši. I tako sam ja stalno blentava, buntovna, tvrdoglava i djetinjasta, vođena srcem i naporna sam ,ustrajem u svome čak i kada su dani duži i teži od smrti. Ja sam ljude podijelila na političko - materijalističke, one koje se može kupiti i nema kusura, i one s kojima se treba cjenkati, ali ima i onih koji se nikakvim novcem ne daju potkupiti. I najgori oblik očaja koji može zavladati u društvu je sumnja da je uzalud živjeti pošteno. Nekako vjerujem da moje riječi ljude ohrabruju, kad već nemam moć da ih liječim. Pa čak i sada u ovom ništavilu nepoštenja kada nitko od nas ne vidi izlaza iz ovog besmislenog, ja koristim satiru i smijeh u svom velikom i stalnom jurišu protiv ne razuma, a sve kako bi sačuvala zdrav razum.

Ja poštujem poštene ljude i nekako mi se čini da sam glas razuma, ali nikada nikome neću dopustiti da mi naređuje što i kako da pišem. Meni su uzor veliki, mali obični i pošteni ljudi. Oni koji su ostavili trag kao dobri ljudi. I biram one od kojih učim da budem još bolja. Uglavnom moj rad preziru i mrze oni koji žive od krađe i laži, otimači, ali ja sam na strani istine. To je moj svijet i žalim ih zbog plitkosti njihovih umova i čemerom života koji žive kao robovi. Ja sam zahvalna na svojoj slobodi i samo rijetki je uživaju. Ja se ne bojim nikakvih rešetki zatvora kojima mi prijete jer su se prepoznali u likovima koje sam izmislila, bojim se samo rešetki uma, a njih nikakvi zatvori ovog svijeta ne mogu vratiti na pravi put.

Poltronstvo nije u mojim genima. Poltroni su zombiji koji niti misle, niti ima smisla što su živi. Zato se ja više i ne trudim da shvatim njihove živote, niti se trudim da tim utopljenicima bacim  pojas za spašavanje. Njih je odavno odnio ocean i plutaju zahvaljujući snazi klade. Valjaju se s valovima, ali sve je to besmisleno. Mene njihovi umjetni sjajni zubi i lažni osmijesi ne mogu zaslijepiti, jer imaju karijes na duši. Ja se ne brinem niti zbog onih koji misle drugačije od mene, nije to znak da griješim što pišem, jer svi oni koji me stalno kritiziraju, napadaju, zabranjuju mi da se pojavim na skupovima, ismijavaju moj rad- svi oni bi silno željeli biti poput mene, ali im to ne uspijeva. Kada Bog da snagu, karakter, motivaciju ne stavlja to u naša tijela, već u naša srca i uvijek su mi na umu hrvatski branitelji koji su branili i obranili ovu moju jadnu Domovinu i koji i sada imaju jako tijelo i uvijek ću koračati uz njih. Oni su bili na strani istine i zato su pobijedili neprijatelja i zato ću ja dok dišem pisati istinu koju vidim pa makar me napadali oni koji preda mnom skrivaju strah i koji me kleveću jer se boje mojih riječi.

Um pokvarenih političara zna samo za nasilje, ali njihov pakao je i na ovom i na onom svijetu. Pokvareni političari koji ne cijene ovo što su stvorili naši branitelji i svoju krv za to dali su invalidi razuma, slijepci u mraku. Pokvareni političari koji uživaju slobodu, oni koji sada ismijavaju branitelje, postali su premali da prate ono što je svetinja pa im je preostalo samo da se tome suprotstave. Ali još ima ljudi poput mene. Uspravnih. Stršimo u masi pogurenih. I nisam luda što hodam uspravno, jer dobro vidim one koji hodaju klečeći. Ma koliko me koštalo  i nadalje ću preskakati kamenje koje mi podmeću pod noge, hodati ću po užarenoj lavi i biti ću zahvalna svima onima koji mi pružaju podršku. Nikada neću trčati za novcem i za vilama onih koji ciglom nadoknađuju to što nemaju dom. Meni su i dobri i loši dani i besparica i imetak isti. Ja pratim svoje srce, ono ne griješi, griješe proračuni. I nikada od nikoga ne tražim pomoć od ljudi, jer oni to na ovaj ili onaj način naplate. Jer ljudi sve naplate. Zato ja i nazivam stvari pravim imenom. Kad znam što znam, ja to poštujem. Dok imam znanje, nitko me ne može prevariti neznanjem. I zato ću ja patiti zbog istine koju pišem, a političarima ću ostaviti da budu nagrađeni za svoje laži.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ