KNJIGA TREĆA

DIO 73.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ja mislim da je vrlo važno imati dobre odnose s ljudima, jer te društvene veze predstavljaju veliki dio našeg života. Međutim to uvijek ne donosi pozitivne rezultate. Nekako sam primijetila da više vremena provodim brinući se o drugima, nego o sebi i baš zato je ovo vrijeme pravo da se zaustavim i razmislim. A većina ljudi ama baš ništa nije učinila za mene i ja ću vjerojatno ostarjeti dok dođem do odgovora zašto bih trebala nekome pomoći. I radi toga se ne osjećam niti sebično, a niti nezahvalno.

Ja imam dovoljno samopouzdanja i ne treba mi odobrenje od  ljudi jer mi baš u većini slučajeva i nije stalo do mišljenja drugih. Kad nešto radim, radim to zbog sebe, a ne da bih dobila pohvalu. Ja sam u svom životu odavno odlučila kloniti se zlih ljudi i ne moram stalno dokazivati njihovu krivicu. Ja se razvijam na neki svoj način i čini mi se da napredujem u svojoj struci i moje samopouzdanje mi je najvrjedniji prijatelj. U posljednje vrijeme sam čak prestala i na ulici raspravljati o izmišljenim likovima iz svog romana, niti prigovori me se ne tiču, i ne branim vlastite stavove. Stvari sam odavno prihvatila takvima kakve jesu i ne pišem kako bih izazvala sukob. Samo kroz svoje pisanje iz dana u dan potvrđujem svoje mišljenje, jer da to ne radim, nitko nikada ne bi znao niti da ga imam. Držim se svoga stava i ne dovodim u pitanje svoje odluke jer su me neki doveli pred gotov čin pa nemam druge nego sve zapisati.

Naše vrijeme je podijeljeno na mnogo sitnih komadića, a kad pišem ovo vrijeme je samo moje. I ne želim zbog drugih ljudi, koji se prepoznaju, ostati bez svog hobija koji me usrećuje. Za sebe ne mislim da sam loša osoba, zato što pišem o ljudima koji čine loše stvari. I ja ne trebam osjećati krivnju što pišem o onima koji su na najboljem putu da od loše postanu još gora osoba. Ti me nikada neće moći natjerati da budem poput njih. Jer puno toga vidim i čujem, a najvažnije u svemu tome je kako ja to vidim i čujem i kako to interpretiram. Kad sam bila jako mala učili su me da budem dobra i stalno su mi govorili "ponašaj se dobro, pomozi drugima..." I trebalo mi je puno vremena da naučim razlikovati gdje je granica između dobričine i budale i s vremenom sam naučila da ne radim ništa protiv sebe i svojih uvjerenja. Biti jako dobar uzrokovalo je da sam bila jako ranjiva i zbog te svoje ranjivosti često sam bila meta na kojoj su se zaustavljale sve strelice koje su bacali na mene. I tako sam rasla i stjecala odgovornost, prije svega prema sebi i stoga gospodo -drugovi, gospođe-drugarice, nemojte mi nabijati osjećaj krivnje, jer pišem onu istinu koju ja vidim, jer mi je stvarno dosta vaših sranja i laži. Jedno je biti dobra osoba, a drugo budala koja je lutka na koncu kradljivcima i manipulatorima.

Dakle, da zaključim, ja se uopće ne osjećam loše što pišem i ne dopuštam nikome da me koristi po svojoj volji. Zato me previše ne sekira što me ti i takvi koji su jako ljuti na mene ne pozivaju da pratim pojedine skupove i tretiraju me kao nižu vrstu jer si dopuštam iskrenost, a voljeli bi da pišem lijepo i dobro, da lažem o njima. Moliere je jednom rekao "licemjerje je vrhunac svakog zla", a ja sam došla u fazu kada sam sve stavila na svoje mjesto pa i ljude koji zaslužuju da ih raskrinkam. I da dragi moji, ja ne okrećem drugi obraz da bi me pljusnuli i ako to znači da sam zločesta i da neću biti u vašoj milosti, slobodno me nastavite isključivati iz društvenog i političkog života ovog grada. Sva sreća da me nitko ničime ne može ucijeniti, jer ucjena je obilježena time da se netko osjeća krivim. Mene ničime niste inficirali, a Bogu hvala i korona me zaobilazi u širokom luku. Moje samopoštovanje je vrijednije od hrpe novca ljudi koji čine štetu drugim ljudima. Ja sam samo jako znatiželjna da vidim koji im je sljedeći korak i da vidim nije li ih strah od toga kada jednom ne budu političke face, pogledati ljudima u oči. A možda me ne pozivaju na skupove jer osjećaju nelagodu u mom prisustvu.

Stvarno, negativa nije u svemu ovome što ja pišem nego u reakcijama osoba koje su se prepoznale u izmišljenom romanu. Eto to je to, mislili su da me mogu podvrgnuti svojim željama i ponekad su potrebne i samo naivne rečenice da bi se naši zlostavljači ipak osjećali loše i da bi mi zabranjivali da izvještavam o događanjima o gradu. Neka nema veze, sve je to već viđeno.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ