KNJIGA TREĆA

DIO 66.

Mi u ovoj lijepoj našoj mijenjamo zakone kao košulje. Jedan dan jedan, drugi dan drugi, ali sve mi se čini da je to prelijevanje iz šupljeg u prazno. A sve liči na tsunami koji odnosi dane, ali i dobrih stvari je sve manje. I onda gledamo u EU kao u slamku spasa, a prije 30 godina rekoše da bi smo mogli biti mala Švicarska i ne treba biti baš previše pametan pa zaključiti da nam je gospodarstvo u ozbiljnoj krizi. Tvrdoglava politika bez uvjerljivih dokaza da bi se bilo što moglo promijeniti na bolje.

Ovome svakako valja pridodati kreativnost naših lokalnih političara koji ignoriraju sve zakone. Gdje smo? Opet na početku; ništa od restrukturiranja lokalne uprave i samouprave i centralna vlast zapravo je dovela do toga da  opstanak nekih  gradskih političkih šerifa uopće nije upitan. Najglasniji su nekakvi saborski zastupnici koji su dobili povjerenje građana, koji donose prijedloge i odluke na dnevnoj razini i za dnevne potrebe što znači da se njihovom radu ne poklanja nikakva pažnja i oni osmišljavaju i nadalje, recimo, mogu bez problema raditi što su radili i do sada. I tako se obilato proračun puni, dok nama običnim smrtnicima dižu cijene usluga, a gradska uprava nam liči na spavaonicu u kojoj zaposlenici pod radnim vremenom spavaju i zato uredno primaju ne baš male plaće. Bitno je da su oni koje je zaposlio naš saborski zastupnik zadovoljni i bitno je da se lagodno živi iz gradskog proračuna. To je ta naša filozofija u se, na se i poda se. I tako smo mi mali zaduženi za standard spavača na radnom mjestu i nikako da se othrvamo nepotizmu. Ja mislim da to više i nije monetarni već strukturni problem i kriminal i šlamperaj se nastavljaju. Nitko se ne usudi identificirati osobu koja je 3 mjeseca provela u pritvoru i sada uz ekipu pravnih savjetnika i onih drugih, a ima savjetnika za lijevo i desno mudo koji recimo brinu koliko će dobiti godišnje honorara iz gradskog proračuna, a o volonterizmu i radu za opće dobro niti trc, a niti mrc.

I ova naša građanska šutnja je nedopustiva, lažemo se svaki dan, a rezultata onih stvarnih i pravih ništa. Smatram da bi smo svi bez sustezanja trebali biti hrabriji i tražiti transparentno trošenje našeg novca, ali mi se ne usudimo izazvati buru čak niti u čaši vode. Svi prelaze preko puno toga i pozicija i opozicija. Neću sada ulaziti u mnoge detalje koje mi svakodnevno zviždači dojavljuju, ali se iz svakog mog retka vidi moj jasan stav. Nama su ovdje radikalno potrebne promijene i pošteni ljudi koji ne lažu i koji ne kradu, kao i oni koji za svoj volonterski rad ne uzimaju pozamašne honorare iz proračuna. I tako je grad zadužen iznad dopuštene razine, a stvoreni dug ubrzo više nitko neće moći kontrolirati. Političari i građani u ovom gradu idu svatko svojim putem. Političari na vlasti stalno nešto obećavaju, oporbenjaci osporavaju, a nitko se ne usudi reći car je gol i nitko ne daje rješenje. I tako u ovoj našoj sredini od danas do sutra. No, valja u ovom tekstu još nešto reći; neki ne dozvoljavaju da im izgore prsti iako je šibica davno izgorjela, ali nekako vjerujem da će istina ipak kad-tad doći na vidjelo. Istina o zavodljivoj tuzi i neobičnom preispitivanju i oporom priznavanju krivice. Kažu da je grešnička nada najteža, jer nakon što se o nečemu šuška ipak je teško sačuvati dostojanstvo. Ljudska spoznaja je teška. Meni se sve čini da će biti po onoj - tisuću dana i isto toliko noći, a onda kada vijest dopre do građana ta ljudska sudbina neće više previše zaokupljati one koji su imali velike koristi od njega.

Ta sudbina jednog gramzivca je opora i teška sama po sebi, ali je sačinjena stilom čovjeka koji voli novac više od išta. Čovjek na vrhu u raskoraku sa zbiljom. Brutalni spoj uma i dugih prstiju. Biti će to jednog dana zanimljivo štivo  ili ti dnevnik jedne robije, a stvarne životne okolnosti svi već sada naslućujemo. Spas od ništavila, bez opravdanja i iskupljenja, samopropitivanja. Pustili smo da se dogodi. I bili smo i jesmo još uvijek nijemi svjedoci, lutke na koncu i bolno je to svjedočanstvo o ljudima koji nisu kompletne ličnosti, već prispodobe navikle da je njima dobro, a za druge ih baš boli ona stvar.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ