Nastavak romana: Važan je kraj

Radio Prkos 29.11.2021 ROMANI
img

KNJIGA TREĆA

DIO 64.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ako propustite obraćati pažnju na detalje, onda se veza između države i našeg saborskog zastupnika čini jako dubokom i neraskidivom. Ovaj moj roman je zapravo priča o ljudima koji su spremni kršiti zakon kako bi sebi osigurali progres. Hrpa je tu ljudi koji se koriste političkim vezama, a zatucani narod šuti i za taj narod do daljnjega nema spasilačke misije. A oni klanovski uvezani u svijetu bezakonja, primitivizma vlastitih nastranosti. Ljudski odnosi nula bodova. I tako oni u gradskoj političkoj vrhuški divljaju i to je pravi Divljistan, a ne moj grad u kojemu sam rođena i odrasla.

Njihovo ponašanje je krajnje iracionalno, izvan mog okvira razumljivosti i oni se povode samo za najsurovijim, biti će da u ovaj grad s njima civilizacija neće dospjeti još dugo. Ja svoj roman stalno reklamiram kao izmišljeni triler, ali je jasno da je strategija puno dublja. Zar je moguće da likovi s negativnim osobinama predstavljaju uzor u ovom gradu i oni su idoli mnogih. Vrijeme je potpunog društvenog kolapsa u kojemu mladi danonoćno napuštaju grad u potrazi za dostojanstvom i srećom, jer je to jedini način da se spase od siromaštva ili pristanka da se životna egzistencija omogući sudjelovanjem u kriminalu. A u mojoj glavi je kad dugo razmišljam "dječja željeznica", mozak mi odbija misliti da je ovo zapravo moguće. No, ako sam već osuđena na ponavljanje kazanog, tješi me rečenica André Gidea koji je kazao da je "Sve davno rečeno, ali pošto nitko ne sluša, treba uporno ponavljati!"

I ti projekti političara bez ljudskih osobina iscrpljuju našu čovječnost i sve je naopako. I njihove laži postale su istine, puške bez zatvarača. Oni ovise o zgrtanju novca kao o heroinu. Ma, ja o sebi mislim kao o beznačajnom škrabalu, ali ima u ovom mom tekstu nekih nezaboravnih rečenica, pa neka ipak ostanu zauvijek zapisane kao lirika političara koji u trenucima nježnosti sanjaju šuškave novčanice.

I svakog jutra u 4 palim kompjuter da vidim što kažu drugovi gospoda i drugarice gospođe, kume i prijatelji uvaženog saborskog zastupnika i onda vidim brojne poruke na mom e-mailu običnog svijeta koji se gnuša tih i takvih spodoba, koji se oštre da me skrate za glavu. Ali dok se to ne dogodi, ja revno pratim događanja, pa i burne ljubavne izlete, onih čiji je pendrek, ako je vjerovati kazivačicama mek kao pamuk. I nikako da vas uvjerim da sve izmišljam jer imam bujnu maštu i krasi me talent nepoštivanja političkih fakina, koji pate od halucinacija. Jednog dana svi ti pasti će sa izmišljenog trona, likvidirani kao Silla i nitko ih neće šljiviti, a ja ću i nadalje ostati netko koga boli što ne brinemo dovoljno o ljudima, što nas ne boli ljudska nesreća. A uzimanje tuđeg za mene je ipak krađa. A tužno je kad vas netko potkrada. I mali obični puk će uskoro biti stjeran na prosjački štap.

To je moja vizija i moje proročanstvo, a što se sadašnjosti tiče, vi sami znate najbolje kako vam je. Jednom ću kada sve ovo prođe napisati pismo nerođenima, onima koji će tek doći i koji će shvatiti makar mrvicu istine iz nekih rečenica i koji će zemljom hodati kao utjelovljenje ljudskosti, jer ova naša surova stvarnost u kojoj smo okruženi razbojnicima valjda će sve nas ipak nečemu naučiti. Ili ću možda pismo koje napišem baciti u vatru jer niti tada to neće biti dobra pripovijetka s porukom.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ

Slične vijesti

Najnovije