KNJIGA TREĆA

DIO 57.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Godina proleti u trenu, osobito u nadanju. Vrijedi li gubiti vrijeme da se dogode promjene. Glavna i razoružavajuća istina je da ovaj roman temeljim na likovima koji besramno otimaju i kradu, a sebe definiraju kao dobre ljude. Dakle, valja biti oprezan, jer postoji  problem. Naime, život je samo jedan i ja ne mogu a da se ne zapitam vrijedi li gubiti vrijeme na osobe koje neće nikada postati ljudi. Možda u ovom trenutku ne zvučim romantično, već hladno i praktično, ali ja ovaj roman i ne pišem radi njih, već radi sebe i u njega ulažem svoje znanje i interes. Oni koje opisujem nikada neće postati kvalitetnije osobe i čemu da onda budu dio naših života pa makar i kroz moje pisanje. Ali ljudi naprosto žele znati sve o onima za koje misle da imaju bolji i zanimljiviji život od njih. I sve je jednostavno.

Dobra vijest je da netko ipak sve vidi i sve zna pa imam na umu to da sam ipak potakla vaš interes i da moja ideja o pisanju baš nije tako bezazlena. Poznajem puno iznimno pametnih, sposobnih i uspješnih ljudi i bez obzira na svoju dob oni prate ovo što objavim, ali vrlo često mi postavljaju mudro pitanje koje mene naprosto izluđuje. Dakle, čemu pisati kada svi sve ionako znamo, a ništa ne možemo promijeniti? I onda kada se suočim s njima samo slegnem ramenima. Nemam odgovarajuće objašnjenje. Ali u jedno sam sigurna. Volim iskrenu komunikaciju koja se temelji na poštenim odnosima. Kako bih se upustila u pisanje ovog izmišljenog romana, moram svakodnevno istraživati poput novinara istraživača i onda više od onoga što saznam me fascinira način na koji um tih pokvarenih gadova funkcionira. Mnogi su u politici postali izvrsni glumci, ljudi iz snova sa šansom da danas-sutra imaju bogatstvo za tri života. Nisu oni rođeni s tim darom stjecanja, već su se obogatili zbog naših vlastitih grešaka koje činimo na izborima. I često mi na pamet pada priča o starom čovjeku koji se s tugom osvrće na svoj život i žali za propuštenim prilikama, onima kada je trebao pokazati odlučnost. Još nismo spremni sebi priznati istinu da smo pogriješili, kastrirani smo i ne znamo kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Ja sam pročitala brdo knjiga i mudrosti poznatih mislilaca i ostala sam izgubljena duša kojoj je okidač na nepravdu velik i kada zlo namirišem odmah se osjećam loše.

Ali generalizirajući sve nas i sebe u ovom gradu pitam se gdje smo sada u svojim odlukama koje donosimo na temelju tuđih ludih gramzivih želja i onda tražimo bilo kakvu utjehu u svemu tome. Svatko je odgovoran sam za sebe i svatko svoj život plaća s vlastitog računa i zato postajemo poput onog starog čovjeka, svi smo prispodobe koje zanemaruju životno iskustvo i vodimo računa o mišljenjima onih do kojih nam uopće i nije stalo. A život se događa dok mi čekamo. Tu je i nema goreg osjećaja od osjećaja krivnje. E, pa dragi moji sada je pravo vrijeme da stvaramo svoje uspomene, da ostavljamo trag. Moj trag je u ovoj priči i u svakom blogu koji sam napisala. Ne čekam život da posloži kockice već ih slažem sama. A babaroge i vještice, lakrdijaši i kriminalci iz političkog miljea našeg grada  svakodnevno testiraju naše granice  i čekaju da eksplodiramo, da puknemo. Zato ja pokazujem zube. I vraćam na svoj način. Ne istom mjerom, jer po vokaciji nisam od  onih koji otimaju od drugih da bi imali više, već zato da ne razočaram samu sebe. Jer još uvijek vjerujem u osmijeh i dajem ljudima priliku da se maknu od svega zla. Kada  se lopova bojiš i kada plačeš tada im ne možeš vratiti, jer to ih pokreće još više, a moje pisanje ih je luđački uznemirilo. I ja imam ono što njima nedostaje….Srce! I ono mi daje snagu, da guram naprijed, da pokušam mijenjati loše. I mir se vidi u mojim riječima i u svakodnevnim odnosima s ljudima koji mi čestitaju na hrabrosti. Ima onih koji me mrze i koji mi svakodnevno podmeću, a ima i onih koji osmijehom i srcem prkose! I zato sam ja praktična osoba, a to neki ipak ne vide.

To su moji sati i sati rada, moje neprospavane noći, odricanja krv i znoj, padovi i ponovni pokušaji - ne da stvorim epski tekst- već priču koja tjera na razmišljanje, koja otvara oči. A stvarnost u kojoj živimo je spoznaja kako mnogi očekuju bolji život i tome se nadaju baš kao i ja. I alergična sam, stvarno alergična na tu shemu da su uspješniji oni koji kradu i otimaju svima nama. Što mi to propagiramo? Zašto smo fascinirani iluzijom, zašto su nam ikone pokvareni i sebični ljudi? Vrag me odnio ako znam! I uzalud se tlačim da to saznam. I onda postavim sebi pitanje jesam li zadovoljna zato što sam stvorila nešto svoje i što to iz dana u dan nadograđujem? Postala sam neovisna o trendovima koji nas guraju prema pokvarenim i lošim osobama. Stvorila sam sebi kruh i svojim mislima si doživotno osigurala da ostanem ista i da se ne mijenjam.

A svi oni koji su se uz političko dokoličarenje obogatili, a ne plodovima svoga rada za mene su najobičniji jadnici. I ja ne ovisim o njihovim hirovima. Eto, baš jučer sam saznala da se kroz grad voza još jedan novi c4 novi poklon lojalnima i onima koji su uvijek rame uz rame sa saborskim zastupnikom. Što to hoće reći da u sportu možeš postizati fantastične razultate, ali automobil će tvoj klub na dar od grada dobiti samo ukoliko si blizak s političkom klikom, onima istima koji su odmaralište na moru poklonili kako bi imali svoju korist od toga. Mediji sada pišu o tome, a ja sam to odavno pretresla i pojeo vuk magare. Bravo, samo tako nastavite, ovo je sada totalno nezdrava klima. I stvarno se tu više ne zna tko vodi grad. Koordinator za braniteljske udruge, tajnik grada ili grobar koji je najsretniji kad netko umre, a u međuvremenu se zadovolji s nešto malo što kapne sa strane.

Ja sam stvorila svoja pravila, znam kamo idem i nemam problema da se otisnem na to putovanje. Sama bez pomoći drugih. I nisam ono što nisam, već sam ono što jesam. Ne treba mi lažni virtualni profil, jer se dobro osjećam u svojoj koži. Zasukala sam rukave i radim, mada sam razočarana jer to tako ne funkcionira u stvarnom svijetu. I mislim, s obzirom na čestitke i pozitivne kritike koje svakodnevno dobivam da vrijedi ovo što pišem. A činim to uz ostalo ipak i zbog velikog djela nas koji se ne slažemo s mnogo toga i koji zaslužujemo bolji život. I zato ja, dok se nadam boljemu, pokušavam djelovati, dok čekam da se promjene dogode. A godina proleti u trenu na ovaj ili onaj način!

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ