KNJIGA TREĆA

DIO 43.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Čovjek je najsavršenije biće na zemlji, otkriva i gradi svijet. Stvoren je da širi dobrotu i ljubav. No, ima i ljudi koji donoseći odluke za sve nas šire negativu i utječu na naše živote. Kada čovjek čini zlo, vjernici kažu čini grijeh. Danas je sloboda najčešća riječ koju spominju političari. Ona znači da čovjek može birati svu ponudu svijeta i živjeti bez odgovornosti za posljedice. Ja se pitam ima li nešto u nama što nam govori da ne idemo baš u pravom smjeru. Je li baš sve što nam političari serviraju dobro za nas, a zlo koje šire oko sebe rađa katastrofe i zagađuje nam život. Čovjek bi trebao biti odgovoran za svoje postupke, pa i političari.

Mi želimo biti slobodni i radosni. Dakle na nama ljudima je da biramo i da budemo odgovorni za naše odluke. Ja sam često sebi postavljala pitanje dali je moje pisanje izazov ili opsesija i rekla sam sebi da ću prestati brinuti o određenim područjima života, jer ako je dobro drugima, trebalo bi biti dobro i meni. No, onda se zabrinem što će se dogoditi ako još i ja odustanem, hoće li to biti osjećaj slobode i olakšanja, što će se dogoditi ako dignem ruke i prestanem biti slijepo uporna u ovoj svojoj iscrpljujućoj borbi? Pitam se ja da li su mi neke osobe toliko važne da bih se opterećivala njihovim životima. Odgovor je naravno ne i kažem sebi vrijeme je da nastavim dalje bez ljudi koji nemaju viziju.

Kada se određena situacija ne može riješiti brzo onako kako bi smo željeli, moja reakcija je da dovedem u sumnju svoje sposobnosti i svoju vrijednost i vrijednost onoga što radim. Nekada mi se čini da sam ja jedina osoba koja se trudi reći nešto, a rezultat ipak ovisi o drugima, stvarno mislim da je vrijeme da pustim konce i krenem dalje, i ostavim one koji se grčevito drže za gradski proračun i troše netransparentno. Ima tako nekih situacija i trenutaka koji nas resetiraju, rastave nas na komadiće rada, postojanja i općeg shvaćanja života. Ali onda sebi svako jutro postavim pitanje -zašto sam se probudila i to me motivira da i nadalje ostanem iskrena prema sebi.

I onda se opet i iznova suočim sama sa svojim unutarnjim ja i kažem sebi kako opisujem osobe koje nemaju niti elementarne temeljne vrijednosti kojima je misija samo novac. I onda sebi kažem da sam ipak najjača kada sam svoja i imam povjerenja u sebe, pa nastavljam dalje, jer znam da sve što se događa dolazi s nekim razlogom i zato se borim, ne iz straha nego iz prirodne potrebe da svi živimo bolje nego sada. I tako se povlačim od dana do dana i čekam da netko okonča ovu suludu situaciju u ovom ubrzanom tempu življenja uz ljude koje sam prestala cijeniti. Ima li svrhe ovo moje pisanje, pogotovo zato što mi moćnici često prijete, vjerujući kako ću iz straha prestati.Tada sam još jača, jer znam da se oni boje osude društva i puštam ih da ugrabe novu priliku, da žive svoju svrhu koju ću ja na njihovo veliko nezadovoljstvo raskrinkati svojim pisanjem.

I svi ljudi s kojima sam bila u nekakvom odnosu, dio su mog života i ugradila sam njihove priče u dio sebe, a nakon svega kada ih jednom pustim da odu i kada ovaj roman privedem kraju ja ću osjećati zahvalnost. I oprostiti ću im sve što su mi rekli, i učinili. Njih će boliti kao vrag. No, doći će vrijeme da napravim mjesta za nova iskustva koja tek trebaju doći. Eto to moje pisanje mi ponekad sliči na borbu s vjetrenjačama, ali to je mnogo više od poziva. Ja to nisam birala, to je izabralo mene. I nisam se utopila u pripadanju onima koji kradu, već sam se suočila s tim likovima, jer sve što rade ima svoju cijenu u društvu koje nas je naučilo da postoje i negativci, a da je puno manje dobrih s dobrim postupcima.

A promijene počinju na vlastitom primjeru. Ne moramo biti heroji, ali moramo pokušati mijenjati ono što ne valja, prestati pričati iza zatvorenih vrata jer želimo dostojanstveniji život. Potrebno je da otvorimo svoj um. Da,ima tih dana kada smo svjesni da su nas pokrali i dotukli, a mi nastavljamo dalje pognute glave. U konačnici, najviše boli spoznaja da na izborima imamo priliku sve to mijenjati, ali mi ne prepoznajemo potencijal istine, nego vjerujemo ljudima koji su oštećena roba. I onda zaključujem da svijest građana treba svakodnevno buditi i meni ne treba ničije divljenje za ono što radim. Najveće zadovoljstvo i životna pobjeda će mi biti kada dobro pobjedi zlo.

Ali u isto vrijeme ne zaboravljam da je i ovo pisanje poput još jednog zadatka - dio maratona i da nakon svake etape idemo dalje, možda s drugačijih startnih pozicija. I ne treba živjeti u iluziji da jedna osoba može nešto riješiti, svi zajedno moramo mijenjati perspektivu, koja je surova, kako bi smo se riješili čvora u trbuhu zbog kojega smo zapeli u ovom gradu.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ