Nastavak romana: Važan je kraj

Radio Prkos 15.10.2021 ROMANI
img

KNJIGA TREĆA

DIO 35.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjena.

Što je to spletka? Ona je misterij. Ona uzbuđuje i pali, intriga je to u bijegu od Ikara, osmijehu Mona Lize, tajni Grala. Nije nepomična i sve je prepuno akcije. To su zavjere, tajni usponi i padovi, planovi velikih političara, onih koji upravljaju našim životima. U rukama okrutnih ljudi spletke i intrige su oružje koje radikalno mijenjaju situacije i zbog kojih su mnogi osjetili oštar ubod u leđa. I mi sada u našoj sredini imamo "Sulejmana Veličanstvenog i Hurem" i svakodnevno nas iznenađuju. To su vladari ovog grada, njih nitko s ničim ne smije ugroziti, jer oni odmah traže način kako se osvetiti. I zato je najbolje biti "kuš"i sve iz prikrajka promatrati. Mi smo obični pučani koji ovisimo o milosti političkih faca koji  u svojoj dvoličnosti stalno manipuliraju s nama.

I baš se pitam do kuda može ići ta ljudska zloba s neslućenim posljedicama, a sve kako bi pojedinci s pozicije moći zabavili svoje isprazno postojanje. Neke poznate osobine u ljudskoj prirodi silno pogađaju snagom šoka. Cijeli svoj život "glasno mislim" i baš mi se živo fućka što me ljudi (neki, ne svi) radi toga osuđuju. I nikada nisam upala u zamku banaliziranja, jer je puno vjerodostojnije dopustiti da se ljudi sami predstave, tko su što su i kakvi su! Lagano nas ubijaju svojim odlukama bez ikakvog traga, lome nam srca i upropaštavaju živote. Podmuklost je to koja cvijeta na društvenom nivou. A mi se izgleda ne možemo zaštitit od njih. Eh i mogla bih tako u nedogled jer ovo je nepresušna tema u kojoj je istina stalno popljuvana.

Postali smo površni ljudi i šutke klimamo bez propitivanja. I naš obrambeni mehanizam je pred tim i takvima ustuknuo. Jednom je naš saborski zastupnik pred prijateljima bahato upitao tko želi novčanicu od sto eura koju drži u ruci. Svi su digli ruku u zrak. Potom je zgužvao tu novčanicu i ponovno upitao tko je želi. Svi su opet digli ruku. A onda ju je na kraju bacio na pod i zgazio nogom. Opet je pitao tko želi tih 1oo eura. Opet su svi digli ruku, a on im je tada hladno rekao: „Prijatelji moji danas sam vas naučio važnu lekciju. Bez obzira što napravim s novcem vi ga još uvijek želite. Držite se mene i imati ćete u džepovima novca, a oni koji mi okrenu leđa mogu ići van grada tražiti posao.” I najglupljima je tada sve bilo jasno!

E dragi moji čitatelji to vam je stvarni život koji trenutno živimo! A najbogatiji čovjek u gradu, taj naš obožavani tajkun, sponzorira svoje pristaše, a svi koji ga kritiziraju imaju nemogući zadatak preživjeti i opstati u sjajnom društvu guzičara i poltrona. I stalno nekakve zavjere protiv časnih ljudi, stalne napetosti, sve kako bi se skrenula pozornost s nehumanosti gradskog Generalissima koji je sada najednom bio i sudionik Domovinskog rata  i koji uspijeva preživjeti dan po dan, on pada i ustaje. I sve tajne koje su dostupne istrazi pomiješale su se u jednu neobičnu priču o osobi s nepovratnom ozljedom mozga, (valjda ju je zadobio u ratu u kojemu je bio kako sam kaže sudionik) onoj koja sve oko sebe vješto psihički zlostavlja.

Ja ne vjerujem u hipotezu da su ljudi rođeni dobri ili zli i da to imaju u svojim genima, samo vjerujem da netko želi uz krajnje grubosti za sebe stvoriti život u kojemu i tri generacije nakon njegovog mandata više neće morati raditi, već trošiti ono što je on ukrao. Ali ja sam samo protagonistica izmišljene priče koja je uvijek zarađivala svojim radom što me je činilo zadovoljnom, a oni koji imaju novca koji su stekli na nepošten način razmišljaju drugačije i odlučili su svoje vrijeme i nadalje posvetiti gomilanju bogatstva, jer im u ovoj državi nitko ne može ništa. I čine to na sve intenzivniji način iz dana u dan. Sve o čemu ja pišem je problematično, nalik na krvavi dogovor s đavolom i savršeni je to zločin za koji možda nitko neće odgovarati, jer kako se uopće usuđujem drznuti pisati o bogatom, poslovnom čovjeku koji je samo osumnjičen, a ništa mu nije dokazano?! I sada diskrecija mora pratiti nastavak procesa, pa i medijski interes i potreba da se iskopa pokoja indiskrecija, nije na dnevnom redu. Sve što pišem su puka nagađanja o rotiranjima političkih dužnosnika u gradu, o personalnom izboru prevažnog saborskog zastupnika, koji je uglavnom kadrovnik zbog razno-raznih špekulacija.

Nema izbora i bez izbora zabave u gradu mora biti. Igrokaz, glumatanje i farsa bez cilja. A mi puni briga. I dok su u redovnim, uobičajenim  kraljevstvima za sve to ludovanje, spletke i intrige, obično zadužene dvorske lude, pajaci i trubaduri u ovoj mediteransko-balkanskoj zemljici u obliku čizme ili ti kiflice za to su zaduženi ljudi od krvi i mesa: pogrebnik, Gargamel, Žljeba, Radićko i još ohohhh poneka ušminkana šuša. Baš oni su tu  da okupiraju puk svojim dramuletima, nevidljivim šaptačima i tihim dogovorima koji ispod žita donose lovu. I tako raja u gradu ima svoje čobane s retoričkim akrobacijama, tu i tamo je poneko uhićenje koje dočekuju sporovozni sudci. Malkice se digne prašina, uzburka voda, zatreskaju gromovi, zabljesnu munje. A iz zemlje se digne prašina, pa onda procesi traju i traju dok na  kraju ne bude po onoj "živ, živ, živ nitko nije kriv".

A King -Kong  i nadalje trese temeljima i rasprodaje ovo malo jada što je ostalo od gradske imovine. Mi samo klimamo glavicama i uredno njih 3000 glasa, sve dok ne nestane i nas i njih...Sad sam se sjetila jedne priče koju sam davno čula, a glasi ovako: "Jednog dana, jedan sveti čovjek dobio je prigodu razgovarati s Bogom pa ga je zanimalo kako izgleda raj, a kako pakao. Bog ga je odveo do dvoje vrata, pa je otvorio prva. Čovjek je tada ugledao ogromni stol, prepun ukusne hrane, ali ljudi koji su tu sjedili bili su bolesnog izgleda, izgladnjelo, tužno, svi su imali žlice s dugačkim drškama i zalogaje hrane nisu mogli staviti u usta.

To je pakao, a sada ćeš vidjeti Raj rekao je Bog, a pred čovjekom ista scena ogromni stol, prepun ukusne hrane i ljudi s žlicama koje imaju dugačke drške. No, ovdje u Raju za razliku od pakla ljudi su izgledali zdravo, sito, s osmijehom na licu i bili su sretni. Sveti čovjek je uzdahnuo i rekao ja ništa ne razumijem. A tada mu Bog reče: Jednostavno ljudi koje vidiš u raju naučili su hraniti jedni druge, a oni u Paklu još uvijek misle samo na sebe!" Važan je kraj zar ne?

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ

 

Slične vijesti

Najnovije