KNJIGA DRUGA

DIO 43.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Gledam ja ovih dana analne ronioce, poltrone, ulizice, klimoglavce koji su za siću prodali sebe i svoj grad. Gledam ih kako iskaču s FB i interneta, a grad im u srcu i veličaju radne uspjehe vrlog nam saborskog zastupnika i plivaju oni kroz život i nadalje lažući i mažući.

Koji je recept za uspjeh grada kakav je naš? U državi u kojoj je licemjerstvo općeprihvaćena društvena norma, u državi u kojoj se uspjeh ne mjeri urađenim, već novcem kojega nisi zaradio nego ukrao. Ma to je bar jednostavno - budi uvlačiguz i živjet ćeš u debeloj hladovini. Ima u gradu puno onih koji podržavaju poltrone i svoju djecu odgajaju da budu poltroni, jer misle da će im tako olakšati plivanje kroz život. Osobni stavovi se kod nas sistemski suzbijaju. Sjedi dolje, šuti i ne talasaj. To ti govore političari, mediji, roditelji. I zato je lakše ići nizvodno, linijom manjeg otpora i gledati što oni rade i pri tome pljeskati dok te ruke ne zabole.

Poltron na francuskom jeziku označava kukavicu, osobu bez hrabrosti, a na talijanskom poltrone znači lijen. U našem jeziku označava osobu koja ima osobine i karakter dvolične amebe iliti papučice. To je beskičmenjak, puzavac, razmetljivac. To su neomiljeni ljudi koji za cilj imaju jedino svoju korist i onda stanu pred bager i seru kako se u gradu nešto radi i gradi, a usput se gradonačelniku dodvoravaju radi mjesečne apanaže. Svuda su oko nas. Naš grad je rasadnik i farma uvlačiguza. Svjesni su da ne posjeduju osobne kvalitete i znanje da bi zadržali posao koji su dobili preko veze i onda podilaze gazdi kako ovaj ne bi režao na njih. Međutim, ulizice se ničega ne odriču, oni su materijalno u plusu, uz pravi PR kojeg rade i sada, uložen trud na društvenim mrežama i uz malo sreće postali su dio svite majmunolike elite. Uvalili su se u državnu službu, u nekoliko nadzornih odbora, gdje nesmetano nastavljaju svoje neugledno postojanje, dakako, a narod to dobro plaća, i masno, i skupo. I svog će mecenu, ma kakav bio, kovati u zvijezde, veličajući njegov lik i djelo. A mecena će se blagonaklono smješkati, srčući porciju poltronstva koja mu se svakodnevno servira za doručak, ručak i večeru. I tako se hrani nečiji ego. Tako se oni zalažu za državu i brinu o interesima svog naroda. I svi glumataju i samo mole Boga da ovo stanje nakaradno kakvo je potraje jer njima odgovara.

Međutim, postoji nešto ipak dublje od toga. Homo Sapiens u prijevodu znači razuman čovjek. Obdaren mogućnošću da samostalno razmišlja, a ulizice su se toga odrekle. Za njih misli njihov šef. Oni su samo podvrsta koja hoda i koristi se govorom i izgleda kao čovjek. No, svjesno su odbili koristiti vlastiti mozak pa tako i nemaju svoje mišljenje. I onda stanu pred kameru i seru nam o ljepotama grada - kao oni su za to zaslužni. Ipak oni su samo futrola, bez duše i moramo ih etiketirati kao takve. Percepciju o njima moramo svesti na ono što jesu na čelu sa uvaženim saborskim zastupnikom; a oni su ipak jedno moralno ništavilo, neljudskog soja. Đubre je to na kojemu raste zlo i zato mi se gade, gade mi se jer mi pokušavaju skrojiti sudbinu onih koji svojim devijantnim ponašanjem izazivaju nesagledive posljedice za društvo u cjelini. Ali važno je samo da oni napreduju, a mi možemo tapkati na mjestu ili ići unazad. Jer mi smo nebitni....
I sve mi se nekako čini da smo mi Hrvati izgubili bitku koju smo u ratu dobili. Čini se nevjerojatno, ali opljačkali nas naši i to naočigled. I onda kojekakvi Bradići iskaču kao iz paštete i govore nam što se i koliko radi u gradu, gdje se i kako troši naš novac, o nekim drugim novcima šute.

U svojoj bogatoj radnoj karijeri susretala sam svakakve ljude, neki su bili stvarno zanimljivi slučajevi, a neki su sami sebe proglasili junacima ovog našeg doba. No, jesu li ti ljudi ipak cijenjeni ili narod u strahu šuti. To će vrijeme pokazati, baš kao što će se vrlo brzo razotkriti i njihove zasluge za ovaj naš grad. A za svoju službu brojni tzv. volonteri i gradski koordinatori dobivaju mjesečne iznose iz proračuna koji bi omogućili pristojan život četveročlanoj obitelji koja nema primanja. Za uzvrat jedino što moraju je biti podobni. No, samo lagano, svaka guza dođe na šekret - govorili su naši stari. Pa i ove fino uhranjene guze. Eh, što bi bilo dobro da se nije dogodio incident s uzimanjem mita i da nam Bog ove vrijedne kadrove poživi još dugo, vjerujem da bi u gradu sve ulice bile asfaltirane. Pa i ulica Marije Jurić Zagorke. I vjerujem da bi Industrijski park bio krcat tvrtkama, ali ne s onima koje imaju izmišljen logo, već sa onima koje rade i upošljavaju mlade kako oni ne bi odlazili van Hrvatske. No, neće to baš biti kako je željelo i htjelo nešto više od 3000 ljudi koje je naš izmišljeni saborski zasutpnik zadužio.

Godinama sam  izučavala tehnike čitanja lica i na temelju dominantnih dijelova analizirala sam osobnosti ljudi. Velika usta imaju pričljivci i lažljivci, a oči blizu čela imaju ljudi koji sve rade na brzinu i poskrivećki, a kose obrve imaju oni koji vole kontrolirati ljude oko sebe, ljudi šiljastog nosa kao Pinokio uglavnom su muljatori, a oni koji imaju istaknutu bradu uglavnom imaju i duge prste. Ovi ljudi se ne vežu za mjesta već koriste svaku situaciju kako bi sebi omogućili lagodan život. I obično prekidaju sugovornike i ne daju im da završe rečenicu, ako se to ne slaže s onim što su oni zamislili.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ