Nastavak romana: Važan je kraj

Radio Prkos 22.07.2021 ROMANI
img

KNJIGA DRUGA

DIO 42.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Iza zatvorenih vrata u uredu tajnika, neobičan razgovor.
- "Žljeba što da radim, pa ne mogu mu potpisati ovo što traži od mene."- rekao je sav očajan dogradonačelnik te dodao: " On je bio dečko koji obećava, ja sam obični mali pogrebnik, njega sam smatrao demokratom i mislio sam da razumije što je politička odgovornost i koliko korupcija i klijentelizam mogu sjebati sve što radimo. Ali bilo je dovoljno da se ponovno dočepa vlasti pa da pokaže kako su sve pretpostavke vezane uz njega bile pogrešne."
- " I sam vidim da puno toga nije u redu, ali vezani smo pupčanom vrpcom uz njega i doslovno je svakim danom sve gore. Cenzure, prijetnje, otkazi; to su naša svakodnevica, ne mogu ti ništa savjetovati." - rezignirano je odvratio Žljeba.
- "Ovo je postalo neodrživo. Uostalom, ja sam samo malo podebljao svoj vozni park, riješio kvalitetnije stambeno pitanje, osigurao si vikendicu. U odnosu na njega, to je ništa." - žalio se dogradonačelnik. "Ma nema opravdanja za to njegovo zastrašivanje naših sugrađana, ne sviđa mi se to. " - i nadalje je bio uporan dogradonačelnik.
- "Sve nas je pretvorio u svoje poslušnike i kupio, neke s više, a neke s manje. Nemam više što reći." - odvratio je Žljeba i odlučio da se nikome ne javlja na mobitel i telefon. Čovjek je postao nedostupan, jer je egzistencijalno ugrožen i ovisio je o milosti gradonačelnika kojemu je pošto -poto stalo da smanji svoju odgovornost i da druge uvuče u svoje prljave igre.
- "Jebote, pa jesmo li se zato borili, ja sam ipak bio u rovu, a on je pobjegao iz grada, a sada priča bajke kako je branio ovaj grad." - pomalo ljutito odvratio je dogradonačelnik i zamišljeno izašao van iz ureda tajnika.
-"Vjeruj da sam i ja već umoran, živci su mi popustili,otići ću na bolovanje." - odvratio je Žljeba.

Kako je ovo naše društvo u Hrvatskoj došlo u ovu ogavnu situaciju u kojoj vlada korupcija i kriminal? Ja sebi često postavljam to pitanje. Što se desilo s liderima, a što s narodom i zašto je konflikt zbog mita i korupcije postao izvor svakodnevne komunikacije. Zbog čega se u analizama bavimo intimnim kvalifikacijama ljudi ogrezlih u kriminal, umjesto suštinom? Zašto se bavimo posljedicama, a ne uzrocima, a dobro znamo  da bez popravljanja uzroka ne možemo očekivati promijene posljedica. Zašto smo ushićeni propalicama, a ne poštenim ljudima. Kakav doprinos svojim ponašanjem dajemo EU civilizaciji?

Možda sam ja odavno nadrasla ovu svoju sredinu i ovaj prostor u kojemu caruje ološ. A svaku riječ koju sam napisala, napisala sam sa željom da svojim sugrađanima otvorim oči. Zašto smo došli do toga stadija, da mi ljudi ostavljaju poruke, ali se ne usude javno progovoriti, da mi dostavljaju dokumente u poštanski sandučić, ali me mole da šutim i da njih ne spominjem. Stvarno sam se pišući ovih dana ovaj svoj roman s izmišljenim likovima naslušala svakakvih personaliziranih prijetnji, omalovažavanja i ponižavanja. Ja znam odgovor. Danas je vrijeme ljudi koji su uglavnom poltroni i ulizice, teški licemjeri, a to su najgori mogući ljudi - davno je to napisao Meša Selimović kojeg i zatvorenici po zatvorima čitaju. Pa kaže Meša koji nas je svojim djelima zadužio za pet života "Ulizice, to su za mene najgori ljudi na svijetu. Najštetniji i najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast i oni jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni su kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni slugančići i kao kurve nevjerni svakome. To su najmanji ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer oni uništavaju sve što je istinski vrijedno!" To kaže Meša. A vlasnik ove naše sredine koji vedri i oblači u svom kotaru, bira si za suradnike baš poltrone, jer ne voli da mu netko ide uz nos. On je i Aninog bivšeg mlađahnog supruga zbrisao sa svoje platne liste jer je izrazio neslaganje s njim.

Naš uvaženi saborski zastupnik svima dijeli lekcije i usput harači što će biti uzrok njegovog političkog i inog pada. Što smo dobili s njim? Nesigurne ljude koji su prečacima došli na svoja radna mjesta i napravili potop u ovoj našoj sredini. A umislili su se da su netko i nešto. Osilili i zasjeli na određene pozicije. I sad su se sa svojim vođom ugovnali do kraja. Da prostite i neće ih oprati niti jedna voda. Gdje je onaj moj hrabri narod iz 91. na koji sam bila ponosna? Nisu to ove budale koje su izgubile pojam o vremenu i prostoru. Možda su i pomisli da će njihov vođa dugo igrati, ali ovdje se radi o izboru ideje, nade, vjere u bolju budućnost nekoga tko se svojim poštenjem dokazao. Radi se o tome da smo na izborima trebali birati osobu koja nikome ne mora vratiti uslugu.

Gle čuda nismo to znali ili htjeli, a mogli smo izabrati nekoga zbog koga nitko nije u životu štetu doživio. I dobiti šansu da krenemo iz blata....Ovako smo grad političkih korumpiranih, narcističkih i egoističnih vukova. No, možda kada dobijemo drugu šansu budemo pametniji, da biramo ljude, a ne neljude. Poltronima licemjerima i ulizicama politika je samo igračka, jeftini populizam i laktarenje kako bi do cilja preskočili još koji leš. I sve je to odlično plaćeno narode vašim novcem i to uz brojne privilegije.
Odgovornosti nema bez polaganja računa za ono što je urađeno i za ono što nije urađeno. Oni koji znaju što je ulog, njima je sudbina stalni i opasni hod po ivici. I svi su rekli svoje. A ono najvažnije je: kada su neki ljudi pročitani, sve lekcije su naučene.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ

 

Slične vijesti

Najnovije