KNJIGA DRUGA

DIO 37.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Već mjesecima traje trakavica u našem gradu. Točnije od kada nam se uvaženi saborski zastupnik vratio iz Remetinca, a po promjenama prioriteta, izmjenama radnje i novim likovima  sve mi to liči na neku televizijsku sapunicu. Očito je da svima koji u tome sudjeluju, pa i onima koji su glasali da on ponovno bude gradonačelnik nedostaje vizija. Vizija o tome što se želi postići i nije niti čudo što  je grad u višemilijunskim gubitcima i na rubu propasti. Nitko do sada se nije usudio iskristalizirati situaciju i nitko do sada nije smogao hrabrosti biti u cijeloj ovoj priči realan.

Ograničili smo sami sebe, a ja pišem bez uljepšavanja stvarnosti i pri tome ne ograničavam sebe. I napeto čekamo razvoj događaja, mada je sada jasno i onome tko ima četiri razreda osnovne škole i veliki odmor (mislim na Gargamela i još neke) da je sve ovo što se sada događa besmisleno i uzaludno suprotstavljanje EU. Čak niti njima više ne treba kompas i neki drugi moćni alat da shvate da je saborski zastupnik i njihova vedeta došao do kraja svoje političke karijere. I nema više smjera kojim bi mogao i trebao ići. Nema više nikakvih mentalnih slika koje bi dovele do nekog dobrog rezultata. I nema više nadahnuća i motivacije za sve u gradu, jer svojim djelovanjem dotični je pokopao samog sebe i sada nesvjestan situacije povlači i druge, one koji su mu slijepo vjerovali.
U gradu je niz poteškoća i prepreka i nema tu više ujedinjenja da se ide u nekom pozitivnom pravcu. Veliki vožd besciljno luta, zajedno s duhom pogrebnika koji ga prati u stopu i razlika je sada što putovanje nastavljaju sami, bez potpore drugih ljudi. A svi su kakti puno radili i razvijali kulturu rada na svoj način. I bili su spretni i transparentni kada su trebali napuniti svoje džepove. Imali su čak i kodeks i nacrt ponašanja s novom revidiranom verzijom, a temeljio se na tome da se u narednih četiri godine i nadalje bogate na račun građana. Izradili su taj kodeks ponašanja na vrijednostima koje su njima bile važne, ali su srozali svoj ugled, jer se nisu pridržavali najvećih standarda, a to je poštenje, pravednost i integritet. I spotakli su se o vlastite noge, jer nisu činili prave stvari za ovaj grad. A tu su i dokumenti čiji značaj se ne može negirati. U skladu s tim dokumentima nisu donošene uvijek najbolje odluke, a bili su im pri ruci razno razni pravilnici.
A ja sam i nadalje ja; opisujem ono u što vjerujem, a još uvijek vjerujem da svi moramo dijeliti odgovornost za dobrobit grada i samo to može jamčiti njegov uspjeh, jer trebali bi smo služiti građanima svatko na svoj način. Ja više i ne razmišljam o detaljima koji su nas doveli do tu gdje jesmo, promatram svijet na svoj način. A sve oko nas se promijenilo. Uništili smo ono ljudsko u nama, jer smo vjerovali u Bogove, a oni ne postoje, bar ne s licem čovjeka koji je ispeglao gradski budžet. Kako će se ova stvarnost dalje odvijati kada mu bude skinut imunitet, mnogi me pitaju. Pa vrlo jednostavno; Olaf je kreativan i njegov fokus je usmjeren na to da nikome više nikada u Hrvatkoj ne padne na pamet manipulirati sredstvima EU projekata. Ljudi koji su se transformirali u Bogove voditi će duge sudske postupke i uzalud im je misliti da će biti oslobođeni. Oni su posve nebitni, sporedni faktori koji će se ubrzo baviti sami sobom i skenirati će svoj život iz neke druge sredine, a ne iz staklenke koju su natrčili usred centra kako bi Mokrica imao svoj reprezentativni ugostiteljski objekt.
Puno smo mi naučili iz svega što se u ovoj sredini događalo, a saznat ćemo još i više. Što je sljedeće? Pa neću vam baš sve otkriti u ovom  poglavlju, ali nije teško predvidjeti. Dragi moji sugrađani, niste vodili računa o zdravoj ravnoteži, bili ste fokusirani na laž i prijevaru i sada polako postajete svjesni problema. Teško vam je izraziti što osjećate, teško vam je prenijeti poruku, jer niste vodili računa o granici. Prikazali su vam stvari drugačije nego što jesu u stvarnosti i sada samo čekajte razvoj situacije i uvjeravajte sami sebe kako niste niti malo krivi za sve ovo što će vrlo brzo uslijediti u gradu u kojemu ste rođeni i u kojemu su trebala živjeti vaša djeca i unučad...

Čekati da se nešto dogodi baš i nije jednostavno, zato ja pratim ove moje izmišljene likove u stopu i znam da će oni sve zabrljati iz čista mira. Oni ne vode bilješke o svojim radnim aktivnostima, oni samo broje šuškave novčanice, dok vi razmišljate kako od mjeseca do mjeseca preživjeti. I ja reagiram odmah na prvu, ne dozvoljavam da mi stanu na put, jer sve svoje ideje i misli moram posložiti na papir kako ih ne bih zaboravila. Vrijeme je skupocjeno i za njih i za mene, a inspiracijom nitko ne može upravljati. Njihova je usmjerena na zaradu, a moja na pisanje. Nisam ja pisac 24 sata dnevno, ali niti oni nisu ljudi u zvjezdanim satima čovječanstva i zato nemam vremena čekati, već sve zapisujem u rijetkim trenucima kada želim da ovaj grad i njegovi građani ljepše i bolje žive.I zato je krajnje vrijeme da neki spale svoju taštinu na lomači i da prizanju da su u politici pokojnici...

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ