KNJIGA DRUGA

DIO 20.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ja sam sigurna da postoje aspekti našeg života koji utječu na naše izbore i na naše karakteristike i to mnogo više nego što mi to mislimo. I baš kao što stalnim jedenjem loše hrane na kraju oštetimo zdravlje, ako netko stalno laže na kraju ipak ošteti svoju ličnost i tako postaje nečasna osoba. To izgleda logično. Jer naš mozak reagira na sve  što mislimo, kažemo, radimo i naš mozak se tada prilagođava da bi stvorio iluziju stvarnosti koja se slaže s onim što osjećamo. Možda sve ovo zvuči komplicirano, ali u suštini znači ako netko cijeli život, da bi stvorio svoju karijeru laže, njegov mozak uskoro prestaje  imati moralne kodekse i negativne osjećaje dok to radi. Dakle, onaj tko stalno laže, čini mi se, više nema nikakvih emocionalnih dvojbi.

I kao što dobro možete zamisliti s vremenom sposobnost da produžite zlo, postaje način života dotične osobe, vezujući se za njegov karakter i postajući sastavni dio njegove ličnosti. Zbog toga loši ljudi privlače loše ljude i nemaju moralne kodekse. I uopće nije fraza kada kažem da je taj mozak istreniran da svaki dan lažima ispuni vrijeme. Puno teže je svakodnevno donositi poštene odluke i razvijati snažan pozitivan karakter. No, sve to takve osobe baš ne brine previše, jer oni uglavnom s lažima prebrode svaku tešku situaciju. I laganje im je postalo navika. I mozak više nema nikakvih moralnih dilema. To je njihov izbor.

I tako važne političke osobe iz našeg grada i nadalje svakodnevno lažu potičući sve oko sebe na sumnjivo ponašanje i ja ne mogu da se ne pitam kako to da se stvarno nikada ne pokaju? I onda u svom ograničenom mozgu dolazim do zaključka da postoji neki biološki sociopatski razlog iza te sposobnosti besramnog laganja u svakoj prilici. Ali nisu samo odgovorni oni, već i oni koji im slijepo vjeruju i koji takvo ponašanje toleriraju. I tako smo mi u gradu vjerujući patološkim lažljivcima postali njihovi taoci i izgubili smo dio svog ljudskog identiteta. Grad koji savršeno funkcionira u nesavršenim uvjetima i gotovo da nam je postalo prirodno neiskreno ponašanje i gotovo da smo svi postali skloni pomagati onima koji lažu i kradu i koji su zbog korupcije osumnjičeni. E, pa sad ovo je stvarno za jednu filozofsku raspravu. Neprimjetno smo postali geto u državi i bojimo se govoriti svoje mišljenje u javnosti, uglavnom samo pokorno klimamo glavom.

Tipični događaj koji se zbio u gradu, a to su lokalni izbori iznio je kao na pladnju sve dugo potiskivane istine naše društvene stvarnosti na vidjelo. Za ostatak države postali smo nakaze koje imaju vlastitu projekciju opravdanosti jednog bezumnog čina. I tako je jedan notorni lažljivac postao naš Matija Gubec i povezan je s osjećajem naše nemoći, a on može sve promijeniti na bolje. Čini se i da je pandemija korone utjecala na naše mentalno zdravlje i sve naše frustracije koje su se gomilale u proteklih trideset godina na izborima su postale lakmus.

Dakle, za očekivati je u zemlji za koju govore da nema strategije i u kojoj je jedan takav naš saborski zastupnik i žetončić vladajućima, da se dugo ništa neće promijeniti, jer živimo i podržavamo nečasna vremena. Leži li hranjivo za naš grad u osobama kao što su Ana i naš uvaženi gradonačelnik u društvenoj klimi koja vlada u ovom gradu? Stvorili smo kult nekih političkih figura i u tom sustavu koji je u zagrljaju korupcije smo paralizirani. No, mi ipak imamo konstruktivan izbor i u najtežim vremenima može se odabrati da se živi časno. Ja jako dobro vidim kako teško žive oni koji nisu izašli na izbore, oni koji Anu s poštovanjem oslovljavaju s milostiva, a gradonačelnika s gospodine?!

Mnogo je oko nas ljudi na koje bi smo se trebali ugledati i živjeti časno. Ali zato se naš grad izgrađuje i nema iseljavanja mladih obitelji, mi smo meka za investitore i svi se otimaju da u ovom gradu tutnu u džep nekome proviziju kako bi zaposlili sve nezaposlene. Jebote, pa ja sam stvarno glupača kada o tome ne pišem hvalospjeve i kada puštam da me na društvenim mrežama kritiziraju osobe koje me osuđuju samo zato jer imam pravo braniti svoje mišljenje i svoj stav. Šteta što Goli otok nije u funkciji, već bi ja zbog svoje drskosti tamo završila, ali zato oni o kojima ja pišem imaju svoje vile nekim drugim otocima. A i grad je njihovo vlasništvo pa neće njima jedna beznačajna osoba kvariti ugled u gradu. Tek da se zna.

O moćnicima uvijek samo hvalospjevi, inače se onima koji drugačije promišljaju ne piše dobro....Ali nema veze. Ja sam od onih koji iza sebe nema moćne prijatelje i koja će ipak ostati zapamćena po tisućama riječi koje je napisala….A možda jednog dana dobijem i tu nagradu grada za svoj predani rad, možda ga ipak netko prepozna i ocijeni da je isto vrijedno nagrade koju je do sada u gradu dobilo niz zaslužnih.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ