KNJIGA DRUGA

DIO 18.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

No, Ana se vrlo brzo pribrala i pije nego je Vladica sjeo u automobil rekla mu je sve ono što misli o njemu.

- „Dopusti da ti samo kažem da sam bila fascinirana tvojom političkom moći, više nego tvojim tijelom. Pa valjda ti je jasno, ti si stokilaš  kratkih nogu, bez vrata, prevelike glave, nepočešljane kose i gotovo uvijek mutnih očiju od pića. Ti stvarno baš i nisi neki lik za kojim bi žudila žena.“

- „Da dobro si me opisala sklon sam svim pogrešnim stvarima, volim piti, imam alkoholičarski nos, ali sam u politici postigao sve što niti jedna druga osoba dugo neće i imam na licu taj glupi zadovoljni smiješak bića koje je svjesno da ima sreće u životu. Možda sam u tvojim očima probisvijet s političkim stavom, ali ti si odavno samo posrnula dama s ljubavnim jadima i sa opsesijom da sve mora biti kako si ti zamislila. Sada ćemo vidjeti što će se dalje događati u ovom šarenom svijetu koji je na margine osudio neuspješne i neambiciozne. Kada ja sada odem trebati će ti vrlo kratko vrijeme da shvatiš da sam te ostavio tamo gdje ti je mjesto na tim i takvim marginama. Htjet ćeš više, a nećeš moći niti korak naprijed. Nisi ti više tako dojmljiva da bi se muškarci s tobom družili i ružili, a život stvarno čudne knjige piše. E, pa zbogom draga moja i hvala ti što si me obasula komplimentima, ja sam sasvim neopterećen svojim izgledom. Dovoljno je što sam čovjek na glasu sa svojim stavom. A ova zbrka s tobom mi stvarno ne treba.“

- „Ja...“ - promucala je Ana, ali nije stigla završiti rečenicu jer je Vladica upalio automobil i lagano otišao iz njenog života. Izgleda zauvijek. Ostavio ju je zbunjenu i sa tupim pogledom, prazninom.

E, pa sad pripovjedačica, a to sam ja, ma koliko u meni zaista bilo spisateljice s bujnom podivljalom maštom, s neprijateljskim demonima dat ću si oduška da u ovom okrutnom svijetu shvatim i ovu epizodu iz Aninog života koja ju je zapravo pogodila kao grom iz vedrog neba. I tako se borba za naklonost kod ljudi iz političkog miljea nastavlja i u gradu vlada nesmiljeni rat, kažnjavaju se i zlostavljaju  neistomišljenici i sve je puno okrutnosti. I nema povlačenja.

Ali problemi su tu da se ne bismo na smrt dosađivali. Nema bezgrešnih ljudi, samo borba za vlastite pozicije i sve je to obilježeno slabostima nas odraslih i nedoraslih, politički krajnje neodgovornih ljudi. Moram priznati da su mi političari na vlasti jako neskloni. Bit će da sam ja autorica koja se ne razmećem riječima, moj izraz je reduciran na praćenje događanja onih koji ne prepoznaju metaforu, pa zaobilaze bit stvari.

Ovaj doslovni rat između političara na odlasku, a koji misle da su vječni i mene je valjda nekakav izravni prijenos, za konačne odluke i rješenja u svijetu pokvarenih. Ipak, volim reći da je ovo roman i slojeviti opis vrlo zanimljivih i dojmljivih likova, imam neki stil i nemam precizne opise jer želim potaknuti čitalačku maštu. Ali je činjenica da svi osjećaju kako žive u nekakvom izoliranom getu, represivnog svijeta. I ne stižemo biti duhoviti, jer naš duhovni vođa određuje svima u gradu veliku i nadasve plemenitu kolektivnu priču. I mene doživljava kao prišt na svom nosu. I baš zbog tog razloga više neću biti smetnja u gradskom prostoru koji je već prenamijenjen za udrugu koja je u postupku osnivanja "Money in the heart" s dobro znanom ekipom.

Ali poruka dotičnom, ovo moje štivo se ipak čita u jednom dahu, valjda ima nekog šarma, ali i dovoljno okrutnosti da taj dah povremeno zastane i tu onda ipak do izražaja dolazi moje spisateljsko umijeće i iskustvo koje sve ovo čini ipak vrijednim da se zbog toga toliko uzrujavate.

Ja često razmišljam što pisca čini piscem? Svakako ne to što piše knjigu. Mnogi su je napisali pa nisu postali pisci, koliko god se to trudila njihova okolina, režim i partija. Povijest je puna knjiga koje nisu trebale biti napisane. Ja sam dovoljno sretna što sam živa i ne moram imati niti jedne kune u džepu i vrlo sam uporna.

Reče mi jedna osoba da sam ja postala ovo što jesam iz nekog defekta, iz manjkavosti, a nikako ne zbog talenta. Ima nešto uzbudljivo u želji da svaki dan napišem jednu stranicu teksta, a lakomislenim političarima  dopuštam da i nadalje stvaraju nekakvu napetost. Naš gradonačelnik, ovaj moj izmišljeni lik, misli da je legenda, mit, a kada se nađeš pred legendom, po njegovom mišljenju dužni smo pristati na njegova pravila. To je ulaznica koju plaćamo ako mislimo da je osoba stvarna i žao mi je što se netko osjeća zgrožen i uvrijeđen mojim pisanjem. I sada ti i takvi demonstriraju silu i ne vjeruju da je sve ovo tobože izmišljeno ili možda već proživljeno u nekom prošlom životu. Istina, postoji mišljenje nekih ljudi da pisac biva piscem tako što piše ono što ga se zaista tiče....Ako je tomu tako onda je sve ovo što se događa grozno. Onda je ovo finale velike neljudskosti, neukusa, skandalozno, bezdušno, ono što u pristojnom svijetu zauvijek biva skriveno i zatvoreno.

Valjda nisam indiskretna osoba. Ali što mogu kada me golica ovaj dramatični i očajnički pokušaj čovjeka koji se pod svaku cijenu želi zadržati na vlasti. Roman je život koji je postao književnost koja je nastala iz života; koji je književnost, a to ipak ne mogu shvatiti gradonačelnikovi savjetnici s dva razreda škole i velikim odmorom.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ