KNJIGA DRUGA

DIO 14.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ovo što ja pišem nije tema o kardiovaskularnim bolestima, već o onome što ljudska srca predstavljaju. Jednom sam pročitala fantastičnu izreku, citiram: „U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno".

Srce je magnet za sve što privlačimo u svoj život, ali nije najgore što nam to srce svakodnevno bockaju, puno je gore omotati to u omotač i više ništa ne osjetiti. Sa svojim srcem svakodnevno treba razgovarati. Kao s najboljim prijateljem. Dok putujemo ovim svijetom i životom stalno tražimo odgovore. Neki odgovori su nam inspiracija, a neki momenti u ljudskom životu najbolji su za zaborav. Meni kad netko povrijedi ego, ne slomi srce. Tek tada sam najjača, tek tada zavirim u svoje srce i ono mi uvijek kaže, lutko zauzmi se za sebe. I nema garancije da se to neće uvijek i iznova događati. Svejedno to nije razlog da ne nastaviš dalje.

Oni osvetoljubivi likovi koji su na krilima moći spremni gaziti pred sobom i koji ti nanose štetu samo su male sitne duše koje su u krivu kada misle da ti mogu napakostiti, da ti mogu slomiti duh. Jer oni vjeruju da su bili bitan čimbenik i da su odigrali neku važnu ulogu u tvom životu. A u stvari, sve su to kenjci i usputni prolaznici koje treba ostaviti iza sebe. Ima nečeg svetog u tim transformirajućim trenucima kada likuju jer misle da su te uništili! To je vrijeme u kojemu uvijek i iznova upoznaješ samog sebe u kojemu pokazuješ tko si.

Hoće li te trenutna bol učiniti boljom osobom ili ćeš nekome drugome učiniti bol kako bi tebe manje boljelo? Koliko god ovo čudno zvučalo ali srce možete samo vi sami sebi slomiti. Kako? Pa tako da postaneš svoj neprijatelj, da sam sebi staneš na put, da sabotiraš svoje odluke svjesno ili nesvjesno. One mrtve duše koje su došle u tvoj život da bi ti pokazale svoju nadmoć samo ti daju jedno vrijedno iskustvo. I zato ja prema svom saborskom zastupniku ne gajim loše osjećaje. Došao me je naučiti da budem jača od njega i svih njegovih pomagača kojima smeta moje pisanje. Tako ja gledam na ovaj svijet koji je brutalan, svijet u kojemu se politika usuđuje krojiti život svih građana koji nemaju mogućnost sklapati unosne poslove i uzimati proviziju.

E, pa takvi me ne mogu slomiti, jer slomljen duh je duh na izmaku svojih snaga. To je dokaz da u nekome nema više ništa na što bi se mogao osloniti. To je dokaz da netko ne vjeruje u svoje vlastite zasluge. A ja pišem radi onih koji vole čitati. I pri tome se nikada ne zavaravam da će pokvareni ljudi odjednom postati dobri. I ne smatram da moje pisanje ima veliki utjecaj i da može preobraziti toksične i korumpirane političare i njihove poltrone u osobe vrijedne poštovanja.

Mnogi će mi zamjeriti što ću sada ovo napisati, ali baš mi i nije žao što su građani ovog grada ovako glasovali. Samo su pokazali tko smo, što smo i gdje smo, a meni dali mogućnost da nastavim ovu sagu o malom slavonskom gradu koji kroz koju godinu neće biti grad, već možda gradić ili selo. Ali i učiti treba naučiti!

Osobe koje su sada trenutno eksponirane, već sutra to možda neće biti, jer najteže je u životu znati koje mostove treba prijeći, a koje srušiti. Lakomi i pohlepni ljudi uglavnom ruše, a grade kako bi sebi stavili pinku u džep. I uvijek nađu načina da to učine. I zato kažem i biti dobar treba se učiti i naučiti, a biti loš, zao i još gori, pa to je vrlo jednostavno i najlakše. I da vam iskreno kažem, ja uživam u svakom novom danu, jer ih svaki dan i svaka minuta u danu razobličuje. To što to neki ne vide, to je problem njihove slabovidnosti, a to što mene smatraju drskom i bezobraznom to je  isto stvar viđenja. Ali ja sam nekako oduvijek osjećala otpor prema ljudima koji gaze s pozicije moći i koji su pokušavali bildati mišiće na mojoj malenkosti. Stvarno ljudi, zar netko misli u današnje vrijeme da nekoga može ušutkati? Pa ja mogu pisati i objavljivati i da sam u švicarskim Alpama, ili u Torontu.

I imam materijala za još nekoliko nastavaka ovog svog štiva koji će zadovoljiti ukuse prosječne čitalačke publike, pa i onih koji mi traže pravopisne greške u tekstu. Bilo kako bilo, ja sam tu i kada nisam tu, a ovo je poruka onima koji su procijenili da će mi jednim šturim dopisom, osrednje pravno potkovanog jednostranog otkaza poslovnog prostora začepiti usta. U eteru ili bez istoga, ja pronalazim put do onih do kojih trebam doći i radim to polako i sigurno i nikada ne odustajem od toga da pokušam doprijeti do onih koji su vrijedni da doprem do njih. Ovi drugi tek trebaju pronaći svoj put, a što se Ane i našeg saborskog zastupnika tiče, oni će dogovarati još puno transakcija koje će im napuniti džepove.

U isto vrijeme glumiti će humanitarce i velikodušne ljude, no ja ih baš ne vidim takvima. Ali će biti uvijek onih koji će pričati po kuloarima ono što ne smiju glasno izreći, jer se boje da im se ove prispodobe ne osvete, a oni već nađu način kako ljudima zagorčati život. Samo ima ona istinita misao da ne postoji hitno, postoje samo oni koji su zakasnili. A moji omiljeni likovi i njihovi jataci odavno su zakasnili da budu dobri i pošteni ljudi.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ