Roman Važan je kraj, započeo je s objavljivanjem uz Svjetski dan slobode medija. 

Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

DIO 9.

"Mirna voda brijege dere." - kaže izreka, ali ona junakinja moje priče sve je drugo samo ne mirna. Ona kada odluči, "istjera mak na konac", a projekti koje ona osmisli kotrljaju priču na mjestima na kojima rade ljudski brojači novca. Vi možete imati samo jednu želju, ali ako se kosi s listom njenih biranih želja o tome možete samo sanjati. I tako eto hajdemo malo pročeprkati po životu moje junakinje koja niti u fazi razvoda sa suprugom nije trepnula. Zajedno su u pet godina braka stekli više nego što itko stekne za cijeli svoj život. I sad to treba podijeliti. A on jadan, prizeman kakav jest, siročić, prisjetio se kupaonice u staroj kući koju je renovirao, zaboravio nekretninu na moru, zajedničku tvrtku koju je ona stvorila dok je on uglavnom smetao. On, njen suprug samo je pogača napravljena od blata i ništa više, ona je tu pogaču umijesila onako kako se djevojčice igraju dok su male. Osilio se frajer kojemu je ona kupila i diplomu pravnog fakulteta pa ga je gradonačelnik odmah zaposlio kao istaknutog stranačkog lidera u državnoj službi, a manje-više i tu se zasrao dižući na tu tvrku 15 milijuna kredita pa će tvrtka prije ili kasnije morati u stečaj, a radnici naravno, na ulicu. Ona je manje-više podupirala streloviti uspon njegove karijere, majstorski vukući poteze. Bila je autorica koncepta koja je znala da će u paketu svoju političku karijeru zajedno završiti i njen suprug, ali i gradonačelnik i uvaženi saborski zastupnik, jer je uvijek znala brižljivo zapakirati predložene projekte koje su ova dvojica kasnije zajedničkim snagama realizirali misleći kako je politička moć vječna i kako će trajati dok bude trajao i ovaj naš mali grad.

Njen stvarni kontakt s političkim moćnicima počeo je davno prije, još dok ova dvojica nisu niti znala što je i kakva je politika. A politika je prljav posao i rijetki su oni koji iz politike izađu s čistim rukama. Ona nema prijatelje, ima samo suradnike koje navade da odrade ono što ona zamisli. I da stave potpis na papir kako bi uvjerili svijet oko sebe da je to njihov radni angažman. I ona je uvijek čista, a umočeni neki drugi. Oni koji ne vide deset koraka ispred sebe kao ona. Na tom njenom putu nalaze se i nevini i pošteni koji stradaju i kojima glavu nemilosrdno siječe, jer ona živi u svemirskom brodu koji je opremljen najsuvremenijom tehnologijom tako da sve snima, sve čuje i sve zna. Ona otvara ljudima vrata, tamo gdje ih sami ne mogu i ne znaju otvoriti, ali samo kako bi imala sama danas-sutra koristi od toga i zatvara ta ista vrata, kada dođe vrijeme za to. I to uz veliki prasak. Mene uopće ne čudi što se sada njen suprug od kojeg se razvodi bori sa sudskim sporovima i pravomoćnim sudskim presudama, dok ona to sve mirno sa strane gleda. I pušta ga da vjeruje kako je on iz razvoda izlazi kao pobjednik. Jebote,koji idiot. Nije skužio da mu je sa stilom života koji je živio s njom zapečaćena sudbina. I da će sada polako, ali sigurno samo tonuti, a ona će s neodoljivim osmijehom na licu i s očima nevinog djeteta gledati njegovu ljudsku propast. Majstor je ona, opsijene i zato je vrlo izgledno i da će neke sudske presude biti i sad izrečene tako da malkice skrate noge njenom suprugu koji se drznuo zadati joj probleme i glavobolju. Bilo bi jako intrigantno, ali i neprofesionalno s moje strane kada bih odala baš sve detalje, ali dovoljno je samo da kažem da ona ne oprašta odlazak bez pozdrava pogotovo kada netko kod diobe imovine želi više nego mu pripada. Pratim ja to sve koliko mogu i povezujem. Ona je bila i ostala rođeni i po vokaciji chief i ne dao Bog da joj tko stane na put. Iako je ona svog supruga s kojim se trenutno razvodi naučila nekoliko važnih lekcija, ono što je najvažnije a to je izazov u ratu da pobijediš. E to on zacijelo nije savladao. Jer on misli da vojsku lavova može predvoditi magarac i da je pobjeda tada zagarantirana. Ona razmišlja drugačije. Ona smatra da lav s vojskom magaraca može pobijediti samo ako je dobro rasporedio snage i zato ona u svemu vidi nevjerojatnu priliku za svoju osobnu pobjedu i profit. I fućka joj se za kolateralne žrtve koje pri tome budu pometene. Ona sve uvijek može bolje. Ona je svom uspjehu posvećena dušom i tijelom i nikome nikada ništa ne prašta.

Uživa u tome da pusti protivnike da misle kako je u pat poziciji i s vremena na vrijeme im dopusti da se naslađuju. Jedan takav trenutak ima i njen suprug od kojega se razvodi, ali kada bude na ovo gledao s odmakom vremena shvatit će da je rat izgubio davno prije nego li je bitka za imovinu i počela. Iz tog razloga ova žena o kojoj pišem i čiji me životni put fascinira nema prijatelja, tek usputne poznanike i neke koji vjeruju da ih ona smatra svojim prijateljima. Neka žive u tom uvjerenju dok joj ne budu mogli koristiti, a scenario i za njih je ona davno napisala. Ja mogu samo ovu priču pisati uz uloge koje je ona davno prije razradila do tančine. Neki je osuđuju, neki je mrze, neki bi željeli imati život poput nje pa joj se čak i dive. A ja bih samo željela da je ona i sada djevojčica iz moje ulice s velikim i lijepim plavim okicama....

DIO 10.

Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Ona, a vi već davno znate o kome ja pišem, je netko s mračnim i tajanstvenim silama u sebi i u njoj nema čak niti prividne mirnoće. Zahvaljujući svojim uspješnim spekulacijama nije čudo što je znala kako nekoga nametnuti i za saborskog zastupnika.

Građani su vjerovali u njenu ideju i znali su pokazati sklonost za izvjesnog gospodina koji je završio zbog svojih rabota u pritvoru. Neki ga brane, neki osuđuju, ali većina je slegnula ramenima i rekla "sam pao sam se ubio" i vrijeme je za junakinju moje priče da u svojoj kadrovskoj križaljci stvori novu osobu koju će kao idola nametnuti gradu i glupim građanima. A ovaj saborski zastupnik kojemu je politička sudbina zauvijek zapečaćena morat će dokazivati štošta. Kako će iz svega izaći i što će se kasnije događati sa gospodinom saborskim zastupnikom mene baš i nije briga, jer je on samo sporedni lik u priči moje junakinje. I njega je prožvakala i ispljunula, baš kao i druge. S godinama ona dodaje gas. I čeka nekoga novoga tko će joj s planine skinuti sunce. Ima uvijek u glavi nekoliko projekata, a trebalo je završiti i projekt kojega je započeo saborski zastupnik koji je zbog razno-raznih malverzacija završio u pritvoru. Čitateljima je ovo zanimljiva priča, a meni ju je teško napisati. Mislim da nikada nisam duže razmišljala o svakoj izgovorenoj riječi i svakoj izgovorenoj rečenici, jer nekako mi po strani ostaju čestiti i časni ljudi, oni koji žive kao ponosni građani isključivo od svog rada i sve što su postigli, postigli su poštenim radom i marljivim zalaganjem. Izgleda da oni nisu interesantni, a trebali bi biti, jer odavno su shvatili da muljatori prije ili kasnije završe u pritvorima.... da ih pokrije prašina zaborava. A oni koji vrijedno rade, traju na zadovoljstvo svoje obitelji i ljudi koji cijene marljivi rad. Za takve mi na izborima ne glasamo, jer junakinja iz moje priče zna kako ih učiniti nezamjetnima. A baš ti i takvi ljudi dali bi za grad sve, ne bi uzeli poput saborskog zastupnika koji je sve radio, ako je vjerovati DORH-u, za proviziju. Jadne li i žalosne zemlje i jadnih li ljudi koji ne znaju misliti svojom glavom, već ih treba voditi kroz život. I onda ih vode osobe sumnjivog karaktera.

Zapravo junakinja iz ove moje izmišljene priče kojoj se mnogi dive odavno je napisala scenario i razradila uloge, a glumci iz skeča samo moraju uloge odigrati kvalitetno i dobro, tako da ona i nadalje dobro živi, a ti jadnici moraju sakrivati i spuštati pogled, jer su zauvijek osramoćeni i jer su si dopustili da ih pohlepa obuzme. Kako da nazovem junakinju svoje priče, a da je stalno ne zovem ONA? Znate li o kome pišem? Pa naravno. Vratit ćemo se malo do ureda moćnog saborskog zastupnika koji je, naravno, izmišljen kako bih ja svoju priču učinila dinamičnijom i snažnijom. Dakle, jednog vedrog ljetnog dana sjedio je naš saborski zastupnik u svom uredu ukrašenom skupim slikama i rijetkim antikvitetima, unikatnim umjetninama. Možete samo zamisliti što taj čovjek ima u svojoj vili pored koje je bazen, u svojoj vikendici na moru, u kući u Zagrebu. I dolazi Ona. Jadna i nesretna tajnica koju je tek zaposlio saborski zastupnik, zabavljena uz ostalo svojim kadrovskim križaljkama, i pita damu koja dolazi:

„ Koga da najavim?”

A ona joj bijesno reče:

-"Gospođo, to što ste zaposleni preko veze još veća obaveza je da znate tko vam stoji na pragu. Recite gospodinu da ga trebam i da smo sastanak dogovorili putem njegovog mobitela. Uostalom, naučite se raditi."

Jadna ženskica sva se zajapurila i zacrvenila od stida i srama jer tako važnu ličnost nije upoznala i prepoznala.Trebala joj je tek koja sekunda da uđe i izađe iz ureda i da saborski zastupnik uvaženu damu primi u svom uredu. Naređeno je da narednih pola sata nitko ne smije ući i ometati sastanak.

A evo kako je taj susret otprilike izgledao:

-”Ja sam stigla.”

-”Mislim da si me krivo shvatila, nisam te htio naljutiti preko mobitela,samo sam u gužvi.” - počeo je jadnik sa isprikama lagati ali ga je ona ubrzo prekinula:

-”Tko te je doveo i ustoličio? Ja! Nemoj to nikada zaboraviti.”

-” Taman posla, pa ti si meni vrlo važna. Doista si mi pomogla i ja osjećam veliku zahvalnost.”

-”Ne primjećujem to.” - odvratila je ona, duboko se zavalila u stolicu i upitala ga:

-”Misliš li da ja ne vidim što ti radiš? Sve svoje prijatelje i stranačke uhljebe si zaposlio. Jedno četiri EU projekta su ti prošla, na ostalih sedamnaest smo bacili novce za arhitekte s kojima blisko surađuješ, na novinare koji lijepo pišu o tebi i o tim imaginarnim projektima, na građevinske i lokacijske dozvole itd. Za grad si podigao ogroman kredit bez jasne vizije gdje i koliko će što biti utrošeno.E pa dragi moj, na ovim projektima koji su ti prošli si i ti omastio brke.Nemoj me tjerati da to objelodanim...”

-”Ma ne razumijem.” - rekao joj je on vidno uzrujan i počeo se vrpoljiti u fotelji koja mu je odjednom postala neudobna.

-”Razumiješ ti jako dobro.Ti znaš, a i ja znam kako su se namještali javni natječaji i koliko si inkasirao od onih koji su poslove dobili, nećemo se lagati, uostalom ako bude trebalo, ja sam te dovela, ja ću te i maknuti s te funkcije.Zapamti da nisi jači od mene.”

-” Ma, ne znam na što aludiraš?” -rekao joj je on, ali je osjećao kako mu se kapljice znoja slijevaju niz kičmu i dlanovi su mu se počeli znojiti. Stiskao je vilicu, jer bi joj najradije zalijepio šamar, ali s njom se nije smio upustiti u obračun jer još uvijek nije bio toliko snažan.

- „Nemoj me tjerati da izvadim oružje.” -rekla mu je ona hladnokrvno i mirnim glasom.

- „ Pa reci mi što ti treba, nema potrebe da se ti i ja prepiremo. Znaš koliko te poštujem.”

- „Treba mi dio od onog dijela koji si ti uzeo, a točno znam koliko ti je koja tvrtka dala za postotak, imam ja svoje kanale.Ti zaboravljaš da mi muškarci u određenoj situaciji sve kažu....nemoj me podcjenjivati.”

-”Nije mi to bila namjera.”

U tom trenutku u ured je ušla tajnica svjesna da prekida mučnu scenu i tiho sa strahom je upitala:

- „Hoćete li nešto popiti?” - upitala je nesretna žena koju je ona prostrijelila pogledom, a saborski zastupnik je pomirljivim glasom upitao:

- „Hoćeš kavu, sok?”

- „Ne, hvala. Nemojte spajati pozive, trebamo malo mira.” - naredila je tajnici, a saborski zastupnik je samo klimnuo glavom i zbunjena tajnica je bojažljivo izašla kao što je i ušla.

- „Gdje smo stali?” - ledeno je upitala Ona i dodala: „ Nauči te svoje jadnice i jadnike, tvoje slugančiće tko sam ja, da ih ne bih ja morala učiti, baš kao i tebe što moram podsjetiti da mi nešto duguješ.”

- „Mislim da insinuiraš, ali ne želim se upuštati u sukobe s tobom.Koliko tražiš?” - pribranim glasom upitao je saborski zastupnik.

- „Ti si se malkice osilio, nemoj mi se previše kurčiti, jer bi mogao završiti u Remetincu.” - rekla mu je Ona i pogledala ga u oči prodornim pogledom.

- „Pa reci....Zar je problem? Naći ćemo načina; 100, 200 tisuća....Samo reci....Majku mu, pa ljudi smo.”

- „Pa i ja to mislim. Za početak, skini mi s vrata onu budalu s kojom živim, zaposli ga u nekoj javnoj tvrtki, on je tvoj stranački prijatelj.A što se novca tiče hoću mjesečne izdašne apanaže i nemoj da budem nezadovoljna, jer, zapamti, točno znam koliko si ti dobio.”

- „Možeš li mi obećati da ovaj razgovor ostaje između nas?”

- „Pa nas dvoje i nismo o ničemu ozbiljnom razgovarali, ja sam temu samo načela, bez papira koje imam i koji te mogu gadno optužiti. Dakle, koliko sutra taj moj majmun mora negdje raditi, jer mi smeta. Puna mi ga je kapa. Vodaj ga sa sobom, namjesti mu neku dronfuljicu, ostalo je moja briga. I nemoj da osjeti da smo se ti i ja dogovorili. Uvjeri ga kako je mladi perspektivan kadar u kojega ti imaš povjerenja. „

- „ Ma, to je najmanji problem i da je zadnja kap u vodopadu znat ću to odraditi.„

- „E da dragi moj, nemoj ubuduće da ti se događa da te moram podsjećati kako svaki kolač s tobom i ja moram podijeliti, jer ako se ja naljutim neće biti dobro. Bit će vatrometa. Nije da ti prijetim, recimo samo da te podsjećam jer si me zbog puno poslovnih obaveza smetnuo s uma.”

- „Ma ljudi smo....ponovio je opet naš uvaženi saborski zastupnik crven u licu poput raka.

- „I ja vjerujem da smo se dogovorili, jer učiš ti, neki ti nisu niti do koljena. Hajde dragi moj, iskoristi situaciju, sada si netko i nešto. Ako odeš u Remetinec biti ćeš kad se vratiš iz pritvora nitko i ništa. I nazovi ponekad, nemoj da te moram podsjećati na tvoje obaveze prema meni.”

- „Kako ti kažeš, opasna si ti, znaš, sviđaš mi se jako.”

- „Jel' se ti to meni nabacuješ?”

- „ A što bi nam falilo da ovo prijateljstvo pretvorimo u nešto više?”

- „Pa bili bi smo oboje na dobitku.” -rekla mu je ona i u svojoj glavi već je imala lukav plan. Uostalom veze iz računa su najbolje.

 
DIO 11.

Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

I tako su oni daleko od očiju javnosti svoju polu privatnu i polu poslovnu vezu još više zapečatili. Ali sve je pokvarila jedna mlađahna i ne pokvarena djevojka koja je srcem razmišljala, a ne glavom i razumski.

Naime, umjesto avanture, konjusina od supruga se zapalio i tu je došlo do eskalacije scenarija koji niti ja ne mogu zamisliti, a niti interpretirati, jer nisam toliko vična. Ali vi to možete zamisliti. I sada su njih dvoje na početku kraja na planeti na kojoj se dijeli imovina. Jebote, cijeli grad se zabavlja, a njih dvoje jedno drugom pakuju. Saborski zastupnik zadovoljno trlja ruke i misli dobro je sve ispalo, zabavljena je sama sobom, pa nema vremena pratiti moje malverzacije. Tko je pogriješio, a tko će u cijeloj ovoj opsjeni izaći kao pobjednik? Po kuloarima razno-razne priče koje bi mogle biti i predmet istrage DORH-a, da smo pravna država, ali kako mi nismo niti drek od države, to se osumnjičenici brane sa slobode, utječu na svjedoke i svaka istraga pada u vodu, a sudstvo nam je i nadalje ljigavo i korumpirano pa presuda nema i neće ih niti biti. Ajmo na još jednu zanimljivu scenu između nje i njenog još uvijek, zakonitog supruga:

- „Ja sam ti kupila diplomu, ja sam te u politici usmjeravala i red je da se razvedemo i imovinu podijelimo onako kako kome pripada.”

- „Imao sam dobru učiteljicu, nisam siguran da ti znaš tko sam ja. Neću izaći iz ove veze kratkih rukava.”

- „Pa i ne moraš. Nudim ti da se dogovorimo.”

- „ Ali taj kompromis koji ti predlažeš mene ne zadovoljava.„

- „Nemoj me živcirati, ne izlaziš kratkih rukava, ali ako me raspizdiš mogao bi ostati bez ičega.”

- ”Trebam li to shvatiti kao prijetnju?”

- „Taman posla pa ti si mlađi i jači, ti si poznat kao siledžija, samo nikada se ne zna tko ti je iza leđa i kada možeš dobiti udarac zbog kojeg ćeš završiti u invalidskim kolicima. Život je jeben, valja o svemu misliti.”

- „Daj ne seri.”

- „Mali, budi sretan sa svojom izabranicom i ne traži previše, jer sve što si stekao, stekao si i naučio sa mnom. Sada si na pola puta u svom životu i karijeri, meni ne trebaju slatke riječi da bih te zadržala, želim samo da shvatiš....”

- „Ma sve ću ti uzeti, kravetino glupa.”

- „Moj propust je što mi je dugo trebalo da shvatim da si ti primitivac i sadista,ali sada to shvaćam. Budimo civilizirani.”

-” S tobom čovjek ne može biti civiliziran! Ti ljudima prijetiš i ucjenjuješ ih. Ja ću te naučiti pameti.”

- „Samo se smiri, znaš da imaš slabo srce, reci kao ti vidiš podjelu naše imovine. Kuće, tvrtke, vila na moru.”

- „Sve je na meni i sve je moje, govnaro jedna.”

- „Mi smo u braku, sve ide pola-pola.” - rekla mu je ona pomirljivim tonom,no kada je on ustrajao na uvredama i ona je zagrebla svojim noktima po njegovoj koži, ali još uvijek držeći distancu,

- „Ti si na najboljem putu da me naljutiš i raspizdiš.”

- „I što će se dogoditi? Pa misliš da te se ja bojim kao drugi? Zar ne vidiš da si na podu i da te mogu gaziti koliko i kako hoću.”

- „Radi kako hoćeš, to je tvoj život. Sanjaj svoj san, a kad se probudiš shvatiti ćeš da ti se tlo pod nogama ljuljalo kada si se zatelebao u malu.”

- „Ona je iskrena i poštena, za razliku od tebe, koja si u močvari nepoštenja i koja grcaš u tim svojim ludim kombinatorikama.”

- „Kako ti kažeš....Okončajmo to što prije, vidiš da se nemam volje svađati.”

- „To me i muči, jer znam da si najgora kada kažeš da se ne ljutiš i kada se ne želiš prepirati.”

- „Vjeruj mi, ovoga puta to ne želim.”

- „Smislila si nešto, ti si mi sumnjiva, jako....”

- „A ja sam mislila da si ti sve naučio od mene, bar si tako rekao - da si nadmašio učiteljicu.”

- „Radi što hoćeš, meni ti ne možeš ništa.”

- „Vidimo se na sudu i prestani dolaziti u tvrtku.”

- „Ja želim tvrtku i tu će moja buduća biti direktorica.”

- „To ćemo još vidjeti.” - rekla je ona, a bora koja se pokazala na licu ipak je otkrivala da je na trenutak zabrinuta kako bi mogla izgubiti tvrtku koju je i sama otela onima koji su je godinama stvarali.

I valjalo je u ovu igru uvesti neke nove igrače, koji bi razotkrivajući epizode mita i korupcije u gradu natjerali i mladog gospodina da padne u državnoj tvrtki, ali i u svojoj stranci gdje se po stranačkoj liniji i na ljestvici počeo penjati vrtoglavom brzinom, pa je kao iznimno potreban kadar lojalan gradonačelniku bio i u nizu nadzornih odbora od kuda je primao izuzetno visoke naknade za svoj nerad.

I tako je ona u svojoj glavi osmislila konstrukciju jednog scenarija koji je trebalo provesti u djelo. A ima ona i veze, jake i snažne, one koje su dorasle i u svakom trenutku mogu djelovati. Polako,ali sigurno je mreža koju je već prije isplela počela pucati i niti su odavale jednu po jednu prljavu rabotu u koju je bio upleten časni saborski zastupnik, ali i njegova stranačka perjanica, odnosno njen suprug. Ne prašta ona tako lako izdaju, tek toliko da se zna, a i najjača je kada ljudi misle da je poražena. Odjednom su se u medijima kod nekih likova koji su do jučer hvalili i podržavali rad i napredak grada počeli pojavljivati natpisi koji su ukazivali da nije sve baš savršeno čisto. Jadnog li grada, i jadne li države u kojima takve kreature vode politiku i zgrću lovu u vlastiti džep, a narod sve gladniji i sve jadniji, nijem i užasnut onime što se moglo i trebalo izbjeći da su bolji mehanizmi koji prate i javnu nabavu, ali i sve drugo, što je prati. Javna tajna je da svaki EU projekt mora služiti sredini i onome čemu je namijenjen, ali i javna tajna je da neki dio sredstava brižljivom kombinatorikom skrenu u svoj kasicu, pa su i njihove imovinske kartice sve veće, a oni ne mogu dokazati porijeklo tog novca. I tako se zamršena i ne baš lijepa i oku ugodna, prežalosna slika počela otkrivati građanima koji su bili umorni od afera.

I uzalud su se neki upljuvali, kako bi dokazali da je sve to što imaju njihovo nasljedstvo od bogatih imaginarnih rođaka. Uvijek je ona znala kada je pravo vrijeme da odigra pravu kartu i da zadrži pokojeg aduta u rukavu. Stoga i ne čudi da joj mlađahni suprug, uskoro bivši, na sudu ima nekoliko sudskih sporova u kojima će morati dokazati svoju nevinost, stranka ga se odrekla kao i saborskog zastupnika koji je u Remetincu, a ona mirno čeka ishod situacije. Tek toliko da se zna, ona je borac i nepobjediva je. Uostalom već je i umorna od politike i političkih igara zato se sve češće viđa u društvu Petra iz Graza koji je "pun kao brod" i koji gle čuda nema kome ostaviti sve što je stekao radeći od "jutra do sutra. Petar je voli, ali ona umjesto srca ima novčanik koji sada treba napuniti njegovom lovom i opet će imati dobar vjetar u leđa, a onako usput će oderati kožu onima koji je nisu slušali i koji su se drznuli raditi na svoju ruku. Ali da ne bi ispalo da Ona nema uopće emocija s vremena na vrijeme ona se prikazivala i dobročiniteljem koji je pomagao ljudima i uvijek se potrudila da to bude javno prezentirano. Život je jedno veliko sranje u koliko ne znaš plivati, a ona je oduvijek najbolje plivala u močvari.

Prisjetit ću se jedne epizode koja me povezuje s njom. Ja sam oduvijek vjerovala da čovjeku treba malo za život i to svoje mišljenje sam branila, vjerujući kako će me podržati oni za koje sam se zauzimala. Međutim, gle čuda oni su vjerovali njoj, stali njoj na stranu i kada su vidjeli da se mutnim poslovima dokopala tvrtke koju smo zajedno stvarali. Ne znam da li me više boljelo to što je ona bildala svoje mišiće na meni, a odrasle smo skupa, ili me boljelo to što sam se osjećala izdanom, jer nitko nije imao hrabrosti stati uz mene. Ali preživjela sam i to poniženje, zapravo dobro mi je došlo kako bih se okrenula samo onim malobrojnim ljudima koji su sa svojih deset prstiju i uzdajući se u vlastitu pamet marljivo radili, boreći se protiv svih onih koji su im ne samo otežavali, već zabijali nož u leđa u svakoj prilici. U našem gradu ima čestitih i časnih ljudi, iskrenih, onih koji još uvijek vjeruju da se vlastitim radom može pristojno živjeti, onih koji od onih koji su na vlasti ne očekuju i ne traže ništa. Oni su ljudi koji se svakodnevno bore s vjetrenjačama i vjeruju da će i u Hrvatskoj ipak doći neko bolje vrijeme u kojemu će političari bez obzira kojoj stranci pripadali biti sluge naroda, a ne oni koji narodu uzimaju posljednju kunu iz džepa. Sada trenutno u gradu gradsku politiku vode loši ljudi kojima su dobri ljudi zahvaljujući svojoj naivnosti dopustili da isplivaju na površinu, ali ne za dugo. A poltrončići koji se nadaju da će zadržati svoje pozicije, morat će uskoro otvoriti svoje oči i početi na stvarnost gledati drugačije. Da bi nešto imao moraš to zaraditi, a ne ukrasti. To je bar jednostavno. I vjerujem da će već u godini koje je pred nama tako i biti.

Vrijeme je nešto što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti, omirisati, a pogledamo li na sat vidimo kako se kazaljke pokreću, to je dimenzija,koja nas ograničava. Svatko od nas bi trebao imati vrijeme veselja i radosti, vrijeme smijeha, vrijeme koje će poklanjati sebi i drugima. Vrijeme u kojemu neće morati žuriti i trčati. Vrijeme ljubavi. Ja mislim da Ona nikada nije voljela, ili nikada nisu voljeli nju. Ovo što sada pišem mi je najteži rad u životu.T oliko toga bih željela napisati, a opet toliko toga želim da prekrije prašina zaborava, jer mi je nepojmljivo da su oko nas ti i takvi megalomani koji sve moraju imati. Mislim da je najteže prepoznati sociopate, one koji vješto glume dok ne dobiju ono što su si zacrtali da moraju imati, a oni moraju imati sve, ama baš sve. Jer njihova misaona imenica je imati najviše, najbolje, oteti onima koji imaju malo, jer niti to malo nisu znali sačuvati, od tih i takvih ljudskih spodoba.

Evo jedne epizode kojom ćemo se vratiti do ureda našeg uvaženog saborskog zastupnika, kojega je ona iznjedrila da vlada gradom. U posjet mu je došao jedan od mogućih kandidata koji se nude da odrade neke više milijunske poslove u gradu.

-”Pa prijatelju, jedva smo se uspjeli naći.”- rekao mu je predstavnik tvrtke, koja je i inače ispod žita dogovarala sve poslove javne nabave.

- ”Znaš kako je, ja sam saborski zastupnik, puno je obaveza, a sve moram nadzirati i kontrolirati.”

- „Razumijem. Nego, htio sam se s tobom dogovoriti. Prilagodi natječaj za izgradnju bazena mojoj tvrtki, a zauzvrat, ja ti poklanjam objekt u centru grada koji sam davno kupio, ali sada tu ne želim ništa raditi i graditi. Neka ti to bude provizija.”

- „Morao bih naći na koga to prepisati, nekoga povjerljivog.”

- „Pa naravno. Imaš neku osobu od povjerenja. Nekoga tko će tu također vidjeti svoj interes. A poslije kada više ne budeš saborski zastupnik, ma što te briga što će građani pričati.”

- ”Baš tako, ali trebalo bi tu biti i nešto gotovine, znaš onako, neka sića. Recimo stotinjak tisuća.”

- „Nije problem. Posao je višemilijunski, sredstva iz EU nitko ne nadzire.”

- „Morat ćemo biti pametni.”

- „ Čovječe, pa nama je u interesu zaraditi i sve ostaje između nas dvojice.”

- „Da, ovo je sada jedinstvena šansa.”

- „Nego jesi li za ručak? Idemo tu u obližnji hotel gdje grad ima otvoren račun.”

- „Zašto ne?”

- „Sve ćemo lakše dogovoriti, a i najbolji poslovi se sklapaju uz čašicu vina.”

- „I sve to na račun grada.”

Nakon toga naš saborski zastupnik i njegov gost su napustili njegov ured. Nakon ovog sastanka uslijedili su dogovori putem mobitela. Tko bi pomislio da DORH već godinu dana prisluškuje razgovore. A saborski zastupnik uvjeren je da mu nitko ne može ništa. Mislio je da može vječno mijenjati svijet i prilagođavati ga sebi i svojim nečasnim raborama koje su mu priskrbile 5 milijuna na imovinskoj kartici. Uspješan čovjek, nema što. Građani ovog mog malog jezivog grada trebali bi mu omogućiti da zaradi još 5 milijuna. I da zapošljava svoje prijatelje, rođake i to bez natječaja u državnoj službi. Koji smo mi jadni, bolesni slijepci koji živimo od mjeseca do mjeseca i odahnemo kada podmirimo režije, ali rado ćemo ukazati svoje povjerenje tim i takvim ljudima koji se okružuju sličnim spodobama. I nije nas briga za sutra i za ono što ćemo ostaviti onima iza sebe. I tako mi zvonimo na vrata tvornice snova, maštajući o poštenju naših političara. I želimo vjerovati u njihovu nevinost, a njima se pritvor produžuje. Onda nas oni koji su imali koristi od tog političara pokušavaju uvjeriti kako su novinari ti koji pišu senzacionalističke članke. Izmišljaju i prljaju lik i djelo velikana koji su uzor sredine u kojoj živimo. Tražimo smisao i odgovore u vremenu u kojemu postojimo i ponekad se osjećamo kao umorni statisti u predstavi i dramaturgiji onih prljavih jadnika koji su iskoristili naše poštenje i naivnost. Ali,čovjek ne može naslutiti, a niti predvidjeti događaje. A ljudi su pokvarljiva roba. Naročito naši političari. Mnogima se zbog situacije u kojoj smo se našli podigao tlak, ali proći će neko vrijeme dok naš uvaženi saborski zastupnik dokaže svoju nevinost, a i to je moguće obzirom na korumpirane suce koji žive na grbači ovog naroda, a ne rade ništa. Uostalom ovo je priča kojoj se ne nazire kraj, a kraj je važan, zar ne? Često se pitam u kakvom mi to svijetu živimo? Pokušavam odgovoriti na to pitanje, ali odgovora nema,pa nema. Izgleda da se u ovom vremenu snalaze najbolje oni koji su bez savjesti, no što je tu je...

U međuvremenu niti Ona, moja glavna junakinja iz priče nije sjedila skrštenih ruku. Odavno znamo kako je sudstvo u ovoj državi korumpirano i kako sudac prema potrebi donosi presude, ili predmet drži u ladici. Dakle, na red je došao i sudski proces protiv njenog mlađahnog supruga i presuda je morala biti pravomoćna i osuđujuća kako bi mu ona malo-pomalo potkresala noge. Uh, kada se uvažene stranačke ljude upetljane u neke nečasne rabote sudi, tada treba biti vrlo oprezan. I ova presuda je dugo čekala u nečijoj ladici dok je ugledala svijetlo dana. Ali sada ju je požurila iznimno važna osoba, a kada ta osoba progovori, to je kao da u Hrvatskoj grmi. Ona je znala da je to tako, pa je radi toga znala i povući taj potez kada je njoj odgovaralo. Ne prije i ne poslije, već baš u pravi čas. Život je crtež bez gumice za brisanje, pogotovo kada dopustite nekome drugome da ga crta umjesto vas, a njen mlađahni suprug je u početku veze dopustio da ga ona umoči, niti ne sluteći da će si tim potezima zapečatiti sudbinu. Teško je spavati kraj nje i znati što je u njenoj glavi, jer ona razmišlja brzinom od sto na sat, a i ne možeš baš cijelo vrijeme uz nju biti budan. I nema tu povratka, samo žrvanj koji lagano melje, jedna situacija za drugom. Ima ona fenomenalna židovska izreka "Dao ti Bog da imaš, a onda kad izgubiš sve da se sjećaš toga što si i koliko si imao..."

I tako ja stojim po strani, uvijek sve gledam šrim otvorenih očiju, zapisujem i pitam se kakva je korist od tih mojih riječi na papiru. Ljudi se ne mijenjaju, ljudi postaju samo još gori i ponekad mi je teško u toj tami razabrati tko je dobar, a tko je loš. Iz svega što sam napisala lako je razabrati način na koji ja funkcioniram i lutam u svojim mislima. Drugi oko mene se mijenjaju, prilagođavaju, a ja uvijek ista. Nevjerojatno naivna i s tom dječjom naivnošću gledam oko sebe. Baš mi i ne nedostaje uzbuđenja, jer sam stalno iznenađena potezima koje ljudi vuku i koje okreću sebi u korist. Ja se takvog scenarija ne bih mogla sjetiti, dramaturgija im je na vrhuncu, jer to su ljudi iz polu svijeta.

Oni koje bi smo mi trebali poštovati, jer njihovi poltroni koji od njih imaju koristi uvijek će naći načina da ih prikažu u drugačijem svijetlu nego što u stvarnosti jesu. Uostalom sami smo si krivi. Puštamo da nas ti i takvi gaze, jer smo pošteni i lakovjerni, a takvi smo od pamtivjeka. A kada smo lakovjerni onda ne vidimo dalje od svog nosa. U Hrvatskoj se najljepše živi, mi nikada nikuda ne žurimo. Jer život juri i oni koji su brži od nas lako nas prevare lijepim riječima. Taoci smo mi ljudi koji se igraju s nama, tvrdi smo i mekani u isto vrijeme u strahu smo od rješenja pa radije druge puštamo da misle za nas. I naravno da tada krivo biramo i izaberemo. Volimo mi ovaj grad, ali svaka nam čast na našoj ludosti i naivnosti kada nas ti i takvi o kojima ja sada pišem vode u bolje sutra. Ponekad moramo birati između dva zla i upravo u tome leži naša snaga. Imamo slobodnu volju birati kome ukazati povjerenje i kojim putem krenuti. Uostalom pitam se čemu trošiti vrijeme i energiju pokušavajući reći nekome nešto što ne želi čuti. Dobro je imati svoj stav. Ali to nikome nije u Hrvatskoj donijelo bolje radno mjesto, bolje plaćeni posao, više novca. Moj grad nije drveće u parku, već ljudi i treba ih pustiti da na miru pročiste svoje misli. Ja sam samo jedan mali beznačajni kotačić koji ne preskače prepreke, već zastane ispred njih promisli, pa čak i kada kola krenu nizbrdo još uvijek imam snage vjerovati u bolje sutra. Ali ne stojim pasivno čekajući da to sutra dođe, spremna sam i na javnu osudu zbog svog pisanja. Ali nisam spremna biti nijemi svjedok koji čeka razvoj situacije. Kada nas netko laže i obmanjuje mi se osjećamo povrijeđeno i izdano. Kaže se da su oči ogledalo duše i da u njima vidimo sve ono što ljudi kriju u sebi. Oči su puno više od vida. Oči nam govore o iskustvima i osjećajima koje sakupljamo kroz život, pa i kada nas prevare i slažu i to registriraju naše oči. Dovoljan je tek jedan pogled pa da vidimo što osoba nosi u sebi. Važno je sačuvati zdrav razum. U trenutku kada ima stotinu informacija i tisuću dezinformacija, usuđujem se pisati, usuđujem se pokušati ići pravim putem i slijediti putokaz istine i dobrote. Lijepo upakirane laži ostavljam dvoličnima i onima koji se poigravaju s ljudima i vjerujem samo svojim očima i onome što vidim. Nije mi uvijek lako, ali nije mi niti teško. Ne smatram to poslom, već svojom obavezom prema gradu i građanima koji u njemu žive. Pisati je ponekad jednako teško kao klesati kamen, ali u tome ima i puno zadovoljstva, jer s vremenske distance možete vidjeti kako ste bili u pravu i kako ste korektno i savjesno obavljali sve zadatke bez obzira na neke koji su vam ponekad s prezirom znali što šta reći pa i prijetiti vam, želeći vas ušutkati i utišati. Neka niti to nije loše. Izazvati reakcije. Hajdemo na novo poglavlje....A ono je posebno interesantno. 

Nastavlja se.....

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ

Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.