Država je uzela sve bolnice pod svoje, nadajući se većoj radnoj učinkovitosti i boljim rezultatima stručnosti i dobrom radu zdravstvenog osoblja. Međutim, ta praksa se odavno pokazale kao promašaj. Očigledno, naslijedili smo lošu praksu od prošlog sistema, jer liječnici sve mogu tumačiti na ovaj ili onaj način.

Događaj KOJI ME PRIVATNO IZIRITIRAO DA NAPIŠEM TEKST dovodi me do zaključka da liječnici zapravo ne mare za pacijente i narod, (daj Bože da griješim i da nisam u pravu) njima je stalo samo do uhljebljivanja privatnih praksi. To je naša tzv. reforma zdravstva. Javno zdravstvo zapravo nitko ne želi unaprijediti, a svakodnevno je sve očitije kako guraju privatnu praksu i pomažu joj na sve načine.

Legenda kaže da je naše zdravstvo naš najizdržljiviji pacijent. Godinama na izdisaju, a opet nekako preživljava. Ipak, vrijeme čini svoje, pa smo dospjeli u terminalnu fazu što se posebno osjeti u malim bolnicama gdje liječnici glume Bogove u bijelim kutama i uglavnom se opravdavaju kako za jednu jebenu pretragu (CT koronarografija koja je ključna za prikaz anatomije srca i koronarnih krvnih žila.) treba mjesec ili dva čekanja. Pa priča ide dalje ma nije to ništa kritično ili potegnite veze da dođete prije na red ili platite privatno taj pregled...

Oni koji su u tom poslu i rade ga odgovorno (a ima i takvih) kažu da su svedeni na izdavače recepata i administrativne radnike. Da se uz neadekvatnu opremu dovijaju da pomognu svakom pacijentu. Razumijem ja to ,ali jasno je da se u bolnicu pogotovo s infarktom ne dolazi iz objesti već zbog ljute nevolje. I nedaj Bog da u svojoj muci pokušate nešto jer tada se sve svodi na povrijeđeni ego neke gospode koja nose stetoskope i koji očigledno s veseljem čekaju da problem kod pacijenta bude još veći a onda i teže rješiv.

Kako god da pogledamo stvari utisak je da smo, kao ljudi kad je zdravstveni sistem u pitanju, nazadovali. I dok je medicina u svijetu (uglavnom se ugledamo na moderne zemlje) napredovala, mi smo u mnogo lošijoj poziciji nego prije 40 godina.

Ono što se tada liječilo medikamentima, sada se prepušta imunitetu da se izbori.

Ukratko, sve se radi rutinski, tek toliko da se otepe od šaka, ili po onoj tko ima da plati privatni pregled živjeti će a tko nema...

Sve se manje ide kod liječnika, a sve više na internetu tražimo lijek za svoje boljke.

Možda baš tamo otkrijemo nešto za liječenje zdravstva, arogancije liječnika koji bi trebali i preventivno djelovati pa i kad nije hitno i kritično liječiti da nam svima bude bolje.

Zdravstveni sustav već dugo se suočava s ozbiljnim izazovima, od ograničenog financiranja do nepomirljivih razlika između javne i privatne prakse. Svima su nam puna usta rečenice kako je  zdravstvo suočeno s dubokim sistemskim problemima koji zahtijevaju hitnu reformu. Dok zakoni jasno definiraju prava pacijenata i obaveze zdravstvenog osoblja, njihovo neprovođenje dovodi do urušavanja javnog zdravstva i nepravednog opterećivanja građana. Bez prilagodbe modernim modelima, sistem će nastaviti favorizirati privatni sektor na štetu javnog dobra. A oni koji su položili zakletvu Hipokratu trebali bi duboko razmisliti imala li prostora da rade svoj posao u javnom zdravstvu savjesnije. ZPP