Ne znam „može li tko reći, gdje je put ka sreći“, ali znam da vam mogu preporučiti puteve koji pune baterije, umivaju jesenskim bojama i – priznajem, biti ću zločesta – pomažu u obračunu sa ljetnim kalorijama. Vas od akcije pozivam da otkrijete život naših starih,a u Oriovcu sam razgovara s bakicom koja se približava stotoj godini života. Spasa Starčević krenula je iz sadašnjosti pa naglašava kako je nama svima sada ipak lakše nego njima, ali s tugom reče "oranice nam nisu uzorane, staje su prazne Hrvatska je bez mladih ljudi kao da se nikome ne isplati pošteni rad, ima se više, ali ljudi nisu zdaovoljniji i sretniji..." i onda je otišla u daleku prošlosti! Bez brige, ovu bakicu samo noge više ne služe, ali pamćenje joj je izvrsno a i "pamet je nije napustila!"

Dakle, Kako su živjeli naši stari? To je pitanje koje se često postavlja, ali na njega rijetko kada dobijemo baš konkretan odgovor. Za pravim sam se odgovorom ovaj puta  uputila u Oriovac, u goste Starčevićima, a baka Spasa brine da se stari običaji ne zaborave. Podsjeća nas kako su još donedavno ljudi sve radili svojim rukama i zato je svako jelo na stolu bio dar. 

Pranje rublja bez perilice i deterdženta kakvo danas poznajemo ili pečenje kruha na starinski način - sve je to naučila iz prve ruke od svoje bake još kao mala djevojčica.A pekare kakve su poznavali naši stari odavno više ne rade. Kuća je bila pozornica svega onoga što se u njoj događalo. Početak toga života vezan je za daleku prošlost, i on obuhvaća sva ona mnogobrojna pokoljenja koja su se u kući rađala, živjela i umirala. Tako je stoljećima naša obitelj bila ne samo temelj narodnog opstanka nego i najbolje ognjište našega narodnog domoljublja i najvjerniji čuvar našega jezika i imena. I ne samo to. Obitelj je bila glavno rasadište prave narodne prosvjete, čovječnosti i uljudbe. Upravo da nije bilo  toga staroga seljačkoga doma i obiteljskog života u njemu, da se u tom svetištu nisu čuvali naši običaji, narodna pjesma i uopće tradicija, naš bi narod, imajući izuzetno tešku i burnu povijest morao davno zauvijek nestati.
I Spasa mi reče da su se nekada ljudi odgajali u dubokoj vjeri da je Dobro jače od Zla, da ničija sila nije do vijeka što se veli ničija nije gorila do zore, da su u laži kratke noge te da će se zakopana misao i sloboda jednom konačno izvojevati.

Obiteljski odnosi bili su tako uređeni da su svi članovi kućne zajednice morali bezuvjetno slušati svoga domaćina, a mladi su naravno morali slušati starije. Svi su radili za obiteljsku zajednicu, a nitko osobno za sebe.
Djeca su bila najveće blago.Ona su u kući predstavljala pravo bogatsvo, jer ih je bilo puno. Odgajana su u obiteljskom ozračju i u prirodi. Roditelji su prema djeci bili strogi i pravedni ali su odgajani u ljubavi koja se nikad do kraja nije otkrivala. Dok bi djeca narasla da mogu samostalno izlaziti u prirodu i čuvati stoku, nisu više bili na očima roditelja. Tako su se gotovo slobodno razvijali u prirodi i u njoj nalazili svoje igre i zadovoljstva. (Bez interneta i FB.) Djeca su radila lakše poslove i pomagala roditeljima, pa su tako na vrijeme stjecali radne navike i bili od koristi. Dok bi bili u kući, slušali su svu čeljad i vladali se kao da ih nema. Djeca su u ocu i majci te kućnom domaćinu gledali najveći autoritet. Majke su imale običaj da straše djecu, kako ne smiju ništa govoriti ružno i sramotno, "jer će doći pater i odrizat im jezik." U kući se često ponavljala ona Božja zapovijed koja glasi:  "Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!" Tako je obiteljski odgoj bio presudan za svu djecu i za njihov cijeli život. Ova najstarija stanovnica Oriovaca mi je naglasila da su se svi trudili da svoju obitelj čuvaju kao najveće blago. Jer to je ono što ih je još jače povezalo sa zajednicom.Kako je u kući živjelo puno čeljadi to je bilo i prepirki ali i svađa. Svaki bi se išao tužiti didu, a ovaj bi se trudio rješiti sve na najmudriji način. Gledalo se pak da se kućna svađa nikada ne iznese u selo jer je to bila najveća sramota. A i onaj koji bi prošao pokraj kuće pa čuo svađu najradije bi volio da nije onuda prolazio i čuo. 

Pazilo se pak da se sve riješi za jednog dana da se ne pođe spavati u svađi jer se nikad nezna kome je Bog odredio da se ujutru probudi. Pa su se u Oriovcu zbog toga posebno i plašili otići u grijehu svađe na počinak.U tradicionalnoj obitelji je bio razvijen osjećaj požrtvovnosti i ljubavi između sve čeljadi do najvišeg stupnja.
Međutim najveći primjer požrtvovnosti je svakako majka. Koja se žrtvovala za djecu ali i cjelu obitelj. Spasenija Starčević ima dvije kćerke Šteficu i Lidiju, 2 unuka, 4 unuke i 2 praunučadi i svi se kad se vrate iz Njemačke okupljaju u njenoj staroj trošnoj kućici, ali ipak najviše je zahvalna Štefici koja je danonoćno uz nju.
Bez nje bi kaže Spasa morala u starački dom kao većina starih i nemoćnih ljudi u Hrvatskoj. Pretužno i prežalosno jer nekada se ipak humanije živjelo i starci su umirali okruženi svojom obitelji. Neka ovo što sam jučer saznala bude dovoljan primjer za sagledavanje trenutnog življenja u našim krajevima i u BPŽ.I narode moj, stvarno je prvih sto godina najteže...zpp