Nakon jučerašnjeg užasa kada je na jednom gradilištu teško ozlijeđen radnik, te je s ozljedama opasnim po život odvežen u bolnicu, dala sam sebi za pravo da napišem osvrt na svoj način:

"Kada je američki filozof Francis Fukuyama u sveopćoj euforiji nakon pada Berlinskog zida ustvrdio da je liberalni kapitalizam zapadnoeuropskoga tipa nešto najbolje i najsavršenije što može postići ljudsko društvo, malotko se u svijetu usudio suprotstaviti američkom misliocu. Tada istinabog nije ni bilo nekog dobrog štofa za argumentiranu kritiku američke filozofske zvijezde u usponu jer je liberalnom kapitalizmu išlo jako dobro. Upravo je izvojevao epohalnu pobjedu nad komunizmom, koji se, kao što znamo, urušio kao kula od karata u srazu s dominantnim političko-gospodarskim sustavom. Možda je u to doba jedino papa Ivan Pavao II. bio dovoljno snažan autoritet koji je, bez straha od anateme, mogao propitkivati konzumerizam i materijalizam te ga, na opće iznenađenje kapitalističkih funadamentalista, često osuđivao kao veliko zlo suvremenoga društva"

Nakon Domovinskog rata posebno su bili zbunjeni hrvatski političari koji su, na jednoj strani, deklarativno vjerovali u papu i Boga, a na drugoj, možda još i više, iskreno se divili novoustoličenom kapitalizmu, koji im je kao na dlanu nudio mogućnost da se obogate preko noći. Od liberalnog kapitaliznma u Hrvatskoj ništa,a ovaj divlji kapitalizam je tako dobio neviđeni prostor. I u našoj sredini svjedoci smo tomu. Dežurni nas opinion makeri uvjeravaju da kapital nema nacionalnosti, dakle da je bez boje, okusa i mirisa, nešto kao destilirana voda. Gorku istinu o tom kapitalu otkrvamo iz dana u dan kada se na svojoj koži uvjeravamo da kapital ne samo da ima nacionalnost nego da mu je i politička podobnost i funkcija jako bitna,a malkice nešto ušićare i podguzne muhe....

Stihijska privatizacija, najveće postignuće divljega kapitalizma, dovela je do nevjerojatne društvene nejednakosti. Dosljedno provođenje divljeg kapitalizma stvorilo je preko noći utjecajnu bogatu manjinu te siromašnu većinu koja jedva spaja kraj s krajem. I radnike koji rade za siću bez da su prijavljeni mirovinskom i zdravstvenom osiguranju. A na pojedinim gradilištima koja su pod zaštitom moćnika nema sve do jučer jasno istaknutog natpisa niti tko je investitor ,niti tko je izvođač, a niti tko je pod izvođač radova itd. Ma tako to ide sve dok se ne dogodi da prostite neko sranje...

Sada se stidljivo javljaju pojedini intelektualci, i govore mi o pogubnosti svega što se ovdje događa te traže da kao novinar interveniram. A oni jako dobro znaju tko su mafijaši a tko stvarni vlasnici više od polovice našeg grada. Nažalost, novinari nemaju čarobni štapić i nikoga nije briga što novinari pišu kada se u svijetu u kojemu živimo sa malo eura mogu kupiti neki prevažni uposlenici važnih službi. Pa kad novinar dođe ,svi nijemi valjda vlada zakon "omerte".

A narod kao i svaki siromah, pogrbljen i zaokupljen očajničkom borbom za puko preživljavanje. Za to vrijeme kod novokoponiranih gazdi radnici užasnuto i nijemo u strahu promatraju tko će sljedeći od njih pasti i polomiti vrat. Ili u crnoj kronici čitamo tko si je oduzeo život.

A sve to zbog osobnih i sebičnih interesa pojedinaca. A oni su iz dana u dan sve nemilosrdniji i rak rana ove naše sredine. I ne poštuju se tu nikakva pravila igre, jer "nevidljivoj ruci“ koja vlada gradom bitno je zgrnuti samo što više profita. Eto ja napisala, a vi se usudite pročitati ako smijete. Nagradu za svoj novinarski rad(40 godina) sigurno dobiti neću nikada, a možda niti tada! Jebote, stvarno je dobro što više nema giljotine, jer bi se moja glava po nečijem nalogu otkoturala...

A za vas pošteni građani pitanje smatrate li da javnost ima pravo znati i trebam li ja medijski popratiti i ovakve događaje?

Vezana vijest:

• Nesretan slučaj na gradilištu

zpp