Prigodom 29. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Bljesak“, 1. svibnja 2024, spomen-
slavlje u župnoj crkvi sv. Vida u Okučanima predvodio je biskup Antun Škvorčević u
zajedništvu s vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj Jurom Bogdanom, generalnim
vikarom Vojnog ordinarijata Markom Medom, prepoštom Stolnog kaptola sv. Petra Ivicom
Žuljevićem i svećenicima iz Novogradiškog dekanata na čelu s arhiđakonom posavskim
Mariom Sanićem. Uvodeći u euharistijsko slavlje biskup Antun je kazao: »Draga braćo i
sestre! Od srca pozdravljam sve vas okupljene u crkvi sv. Vida u Okučanima i one koji ste
nam se pridružili putem izravnog prijenosa HRT na slavlju spomena poginulih hrvatskih
branitelja i svih drugih poginulih ili nestalih u Vojno-redarstvenoj akciji „Bljesak“. Osobit
pozdrav poštovanja upućujem vojnom biskupu msgr. Juri Bogdanu, svećenicima i časnim
sestrama redovnicama, javnim dužnosnicima na čelu s predsjednikom Hrvatskoga sabora,
predsjednikom tehničke Hrvatske Vlade i druge njezine članove, predstavnike Hrvatske
vojske i Policije te okučanske vjernike, među kojima su i oni što su prije 29 godina bili
protjerani iz banjalučkog kraja, drugih dijelova Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Želimo
Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću povjeriti sve one koji su svojom žrtvom života omogućili
našu slobodu i dostojanstvo. S nama moli danas i sv. Josip, zaštitnik Hrvatske, napose
radnika. Pokajmo se za sve slabosti i grijehe da bismo mogli dostojno proslaviti ova sveta
otajstva.«

Biskup Antun započeo je homiliju riječima: »Teški su i tužni hrvatski rastanci i
oproštaji, nekad i danas! Bio sam svjedokom određenog broja mladih koji su krenuli u
inozemstvo ostavljajući roditelje u domovini, koji su ih na odlasku zamolili: „Nemojte nas
zaboraviti!“ Neki od njih pate zbog daljine svojih najbližih i zbog njihova nemara za roditelje,
prepuštene osami a nerijetko i neimaštini. Još su u nama na svoj način živi odlasci mladih
ljudi u obranu domovine prije 29 godina, u Vojno-redarstvenu akciju „Bljesak“, te odjekuju
riječi njihovih roditelja, supruga i drugih najbližih punih nostalgične nade: „Vratite nam se!“
Nemali njihov broj položio je svoje živote na oltar domovine, a u srcima njihovih najmilijih
ostala je tuga, popraćena sjećanjem i pamćenjem koje blijedi.
Ovom našem stanju približio se danas Isus u evanđelju svojom oproštajnom riječju,
upućenom učenicima prije svoje muke i smrti. Čuli ste kako ih poučava načinu na koji ga se
trebaju spominjati i biti u trajnoj dubokoj povezanosti s njime. „Ostanite u meni i ja u vama.
Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne
ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,4-5). U naviještenom evanđeoskom ulomku
Isus sedam puta kaže učenicima da ostanu u njemu i on u njima. Polazeći od navedenih
Isusovih riječi, ne spominjemo se hrvatskih branitelja tek razumskim pamćenjem, koje je
uvijek u pogibelji izblijediti i konačno nestati, da bismo onda s psalmistom prestrašeno
zaključili: „Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi“ (Ps 31,13). Ovdje se radi o višoj razini
spomena i pamćenja, dioništva na životu kojeg nam može podariti samo Isus Krist, pobjednik
nad smrću.«

Biskup je potom kazao: »Poznato vam je, draga braćo i sestre, kako je odnos između
dvoje ljudi koji nazivamo prijateljstvom, utemeljen na onoj duhovnoj moći koju zovemo
povjerenje. Ono nas prenosi iz naše jedinstvene i neponovljive osobe u najdublju povezanost s
drugom osobom. To je događanje u duhu, kojim se prijatelji nastanjuju jedan u drugome i
imaju iskustvo jedinstva u različitosti. Prijateljstvo je izraslost pojedinih osoba na razini
života, dioništvo na njegovoj punini, koju ne može smrt razoriti, nego samo sebičnost koja nas
razdvaja jedne od drugih i ostavlja u nemoći naše osame.

Isusova prispodoba o trsu i lozi puna je snažnih asocijacija. Naime, iskustveno nam je
znana tako jednostavna a duboka istina o životu, da samo loza nacijepljena na trs, hraneći se
njegovom životnom snagom, može opstati i donijeti rod. Gospodin Isus predstavlja sebe kao
onoga koji nas može nahraniti duhovnim sastojcima svoje ljubavi, da u nama pobijedi život u
punini. U Isusovoj tvrdnji „Ja sam trs“ čujemo izjavu o njegovoj božanskoj jednakosti s
Ocem, koji se kao takav objavio kad se iz gorućeg grma na Sinaju čuo glas „Ja sam koji
jesam“ (Izl 3,14). Isus se u svojoj oproštajnoj velikosvećeničkoj molitvi zauzima da njegovi
budu jedno kao što su jedno Otac i on: „Da i oni u nama budu“ (Iv 17,21). Ucijepljeni u
Isusovo božanstvo, u njegovu ljubav na križu jaču od smrti, ugrađeni smo u božanski sustav
životnoga rasta i pobjede. To naše ucjepljenje u Isusa Krista zbilo se u svetom krštenju, te
onaj koji svjesno i opredijeljeno živi svoju krsnu pripadnost Isusu Kristu, crpi iz njega
božanske životne sokove, da bi donio plod života vječnoga. To je istina o našem postojanju s
polazišta Božjih i djela koje je on ostvario u Isusu Kristu kad je sebe dao za nas dokraja do u
smrt. Sve to događa se po dinamizmu kojeg postajemo dionici povjerenjem u Isusa Krista,
vjerom u njega po kojoj on ostaje u nama i mi u njemu. Isusova je riječ: „Tko uzvjeruje i
pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16,16).«
Zatim je biskup nastavio: »To je polazište vjere, kojim pristupamo danas i našim
poginulim braniteljima. Svi oni među njima koji su kršteni ušli su u zajedništvo s Isusom
Kristom: on se nastanio u njima i oni u njemu. Postali su dionici rasta života i donošenja
ploda, kao što se to događa u lozi ucijepljenoj na trs. Svjesni Isusove riječi: „Bez mene ne
možete ništa“, mi naše hrvatske branitelje i u ovom svetom slavlju polažemo u Isusa Krista,
da on bude u njima i oni u njemu, da oni budu u nama i mi u njima po vjeri i ljubavi kojom im
prilazimo. U njemu naš „nemojte nas zaboraviti!“ i „vratite nam se!“ s obzirom na one koji su
otišli u inozemstvo ili koji su krenuli u obranu domovine postaju moćni: „On u njima i oni u
njemu“, „mi u njemu i On u nama“. Stoga ovaj spomen na naše branitelje nije neki čin našega
ljudskog sjećanja na njih, vježba slabog pamćenja kojim ih ne možemo dosegnuti onkraj
smrti, nego čin kojim obnavljamo njihovu i svoju krsnu pripadnost Isusu Kristu: da on bude
potpuno u njima i oni u njemu, i tako postanu dionici punine života, koju im može darovati
samo ljubav jača od smrti. To je naš Gospodin Isus, mi u njemu i on u nama! To su naši
hrvatski branitelji po vjeri i ljubavi koju su posvjedočili svojim polaganjem života za našu
slobodu. Neka za svu vječnost ostanu u njemu i on u njima.«

Zaključujući homiliju biskup je rekao: »Zacijelo hrvatski branitelji svojim djelom
obvezuju sve nas, napose javne dužnosnike, da ne daju mjesta mržnji u svojim srcima te naši
međusobni odnosi postanu na smrt bolesni, nego da uzajamnim povjerenjem budemo jedni u
drugima, jedni za druge, jedni s drugima, nikada jedni protiv drugih i na taj način crpimo iz
izvora života, kojem je Isus Krist začetnik. Neka tako bude!“
Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je izrazio želju da Isus Krist, Pobjednik nad
smrću bude sudbina svih hrvatskih branitelja i drugih poginulih u vojno-redarstvenoj operaciji
Bljesak, a njihovim najbližima je poželio da im Gospodin udijeli svoju utjehu. Zahvalio je
okupljenima što su se spomenuli svih poginulih ovdje u Okučanima i šire te ih povjerili Isusu
Kristu, rekavši da tako ostvarujemo zajedništvo koje povezuje nebo i zemlju, i međusobno
ljude na zemlji. Slavlje je pjesmom obogatila Klapa Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“ i
Klapa Hrvatske policije „Sveti Mihovil“.

Izvor: 

Požeška Biskupija