Kada smo se dogovorili u redakciji da tema jednog teksta bude moj grad, ja sam to sa zadovoljstvom prihvatila. Volim svoj grad, na svoj način i uvijek me iznova oduševljava da pišem o njemu. Nova Gradiška je grad u kojemu sam se rodila,to je grad u kojemu bi smo svi mi trebali biti sretni.

Ovaj grad volim do samozaborava, zbog ljudi, s kojima sjedim i dugo razgovaram, zbog ljudi koje volim, zbog gastronomske ponude, zbog parka, zbog zgrada, njegovih ulica! To je moj zavičaj koji je u vrijeme domovinskog rata patio i sanjao dan kad će se moći izaći na ulice bez straha od granata. A sada trideset godina poslije u ovo pred Uskrsno vrijeme puno toga me potiče na razmišljanje, propitivanje nekih odnosa i postupaka. U ovo vrijeme sjetiti ćemo se svog djetinjstva, veselih okupljanja u tvrtkama koje su radile do rata i koje su prehranjivale mnoge obitelji. A neke zgrade zjape tužne zbog nebrige i nema više radnika u njima. 

Novogradiščani pomalo gube strpljenje slušajući o nekima koji su bili u pritvoru, neki vjeruju u mito i korupciju, neki ne. No, dragi moji optužnica se ovih dana ipak podiže, a mi se i nadalje ponašamo lakovjerno želeći vjerovati onima koji nam "prodaju maglu" i grad ambiciozno guraju u razno- razne financijske avanture. Nije u ovom gradu teško naći teme za pisanje, niti one koji će se prisjetiti kako se nekada radilo i gradilo u gradu. Ali biti autor teksta koji će ispričati priču o određenim događajima na čitak način, e to nije lako. Jer se javljaju razno- razni politički i ini komesari koji vam odmah žele začepiti usta.

Čudna su ovo vremena i čudna se politika vodila u gradu. Neki će se možda prepoznati u ovim riječima i prisjetiti nekog drugog vremena kada smo svi imali manje, ali bili zadovoljniji, neki će se podsjetiti na neke davno proživljena dane i sačuvane emocije, a neki će zaviriti u dvorište nekadašnje Nove i imati potrebu upitati one oko sebe"zašto i kako".

Ja sam ovaj tekst napisala bez pretenzija, samo sam vidjevši zgradu Nove, oronulu i staru, u svoju svijest prizvala potrebu da sve u gradu konačno bude drugačije, bolje, bez gramzivih i lakomih političara koji su nama ukrali sadašnjost, a našoj djeci budućnost u ovom gradu. Uostalom, pogled na ovu zgradu u centru grada govori više od svih mojih riječi. Postoji jedan grad......Neshvatljiv onima koji ga ne žive, nevidljiv onima koji ga ne vide, nečujan onima koji ne čuju istinu. Postoji jedan grad....To je moj grad. 

Zlata Pazman Petrić