Politički apsolutistički režimi predstavljaju ekstreman oblik koncentracije moći u rukama jedne osobe ili vrlo uskog kruga njezinih pobočnika. U takvim uređenjima svaka sfera društvenog života, bilo da je riječ o medijima, gospodarstvu, obrazovanju ili kulturi, može postati kanal za propagandu, kontrolu i manipulaciju. Ljudi koji žive pod takvim pritiskom često se susreću s ograničenim pristupom informacijama, cenzurom i neizvjesnošću.

S jedne strane, propagandni mehanizmi stvaraju privid stabilnosti i ispravnosti vlasti, potičući stanovništvo da se identificira s vođom ili idejom koju on zastupa. S druge strane, pritisak i strah stvaraju atmosferu u kojoj ljudi, želeći sačuvati osobnu sigurnost, pribjegavaju autocenzuri, konformizmu i prešutnoj suglasnosti.

A onda se u posljednje vrijeme kod nas pojavljuju i persone iz drugih općina koje su se uključile u predizbornu kampanju, podigle na lagane noge i pokušale skrenuti pozornost s onoga što je za građane Nove Gradiške itekako važno. Primjerice, s našeg odlagališta na koje se, prema javno dostupnim informacijama, dovozi otpad iz drugih dijelova Hrvatske.

Svojim istupima i tumačenjima isti ti pojedinci pokušavaju umanjiti ozbiljnost problema koji se tiče svih građana. I ono što posebno bode oči jest činjenica da u tu priču aktivno ulaze ljudi koji ne žive u Novoj Gradiški, ali su se itekako aktivno i navijački uključili u lokalnu predizbornu utakmicu.

Bez obzira na to kako će završiti izbori, a odluka je na građanima, vremena za analizu i pitanja bit će dovoljno. Bit će vremena i za rubriku „što je imao prije, a što ima danas“ te za postavljanje pitanja o tome kako je sve stečeno i je li baš sve i u tim sredinama bilo provedeno na način na koji je trebalo biti.

Na niz nepravilnosti ukazivala sam i već sam upozoravala kroz svoje tekstove. I tu moj posao završava. Ali ako za određene slučajeve postoji interes nadležnih institucija, onda je to posao institucija, a novinar će istraživati jer javnost ima pravo znati.

Kontrola medija i cenzura osnovni su alati svake vlasti koja želi ograničiti pluralizam. Kada se uspostavi monopol nad kanalima komunikacije, stvara se jednoobrazna slika stvarnosti, ona koja odgovara vladajućima. Cenzura ne mora uvijek biti otvorena zabrana. Ponekad su dovoljan pritisak, autocenzura, strah ili jednostavno osjećaj da se neke stvari „ne bi trebale dirati“.

U takvom okruženju ljudi s vremenom više ni ne primjećuju da su informativno ograničeni. Ako stalno slušaju jednu verziju priče, a druge se glasove sustavno zanemaruje, teško je uspoređivati činjenice. Tako slabi kritičko mišljenje, a ponavljana poluistina s vremenom počinje izgledati kao činjenica.

A za to vrijeme smeće na našem odlagalištu raste.

Svinjogojska farma nam je, kako se najavljuje, pred vratima. U jednom drugom hrvatskom gradu građani već godinama upozoravaju na neugodne mirise i probleme povezane s farmom bikova. Prosvjedi su postali dio njihove svakodnevice.

Ja i dalje prisluškujem, osluškujem, gledam i stvaram svoje mišljenje. I ono što mislim javno iznosim.

Novogradiščani, gdje ste bili kada sam digla svoj glas i pisala o stvarima o kojima se mnogi tek danas usude govoriti?

Razumijem da postoji i autocenzura. Razumijem strah ljudi koji ne žele javno govoriti ono što misle. Netko se boji za posao, netko za egzistenciju, netko za posao člana obitelji, a netko jednostavno ne želi probleme.

Ali upravo tako nastaje gubitak slobode govora.

Pojedinci iz straha prestaju govoriti ono što misle jer se njihovo mišljenje razlikuje od onoga što se predstavlja kao službeno ili poželjno. I nije zato čudno što dio ljudi odustaje i od izlaska na izbore. Kada građani izgube povjerenje u institucije, ne gube samo povjerenje u političare. Gube ga i u sustav koji bi trebao kontrolirati vlast.

A tu dolazimo do jednog od osnovnih mehanizama propagande.

U autoritarnim sustavima cilj je stvoriti sliku vođe i njegova kruga ljudi kao nečega što je stalno prisutno, uvijek uspješno i gotovo bez pogreške. Stvara se iluzija da „svi“ podržavaju takvu politiku, dok se svakoga tko misli drukčije pokušava prikazati kao problem, protivnika ili nekoga tko radi protiv zajednice.

Tu se pojavljuje i halo efekt. Kada se jednoj osobi ili političkoj skupini pripisuju gotovo isključivo pozitivne osobine i uspjesi, građani s vremenom počinju nekritički prihvaćati i ono što dolazi iz tog izvora. Tako se sužava prostor za drugačije mišljenje i stvarni politički pluralizam.

A kada se laži i poluistine ponavljaju dovoljno dugo i dovoljno glasno, dio ljudi postaje apatičan. Povlače se iz politike, prestaju komentirati i govore sebi: „Što ja tu mogu?“

Upravo je to najopasniji trenutak.

Kult ličnosti ne dopušta ozbiljan razgovor o pogreškama. Argumenti se lako proglašavaju klevetom, napadom ili političkim neprijateljstvom. Umjesto rasprave o činjenicama, raspravlja se o tome tko je što rekao.

U međuvremenu vlast može zadržavati snažan utjecaj nad gospodarstvom i zapošljavanjem. Ako građanin vjeruje da mu politička kritika može ugroziti posao, ugovor ili egzistenciju, vrlo brzo nauči šutjeti.

I tu dolazimo do postupne normalizacije laži.

To je jedan od najopasnijih aspekata svakog sustava u kojem se istina sustavno prilagođava interesima politike. Laži i poluistine koje se ponavljaju dovoljno puta, na dovoljno različitih mjesta, na kraju mogu početi izgledati kao „službena istina“.

Zato nije dovoljno samo slušati.

Treba čitati.

Treba uspoređivati.

Treba provjeravati.

Treba razgovarati.

Bez obzira kako će završiti ova izborna farsa u nedjelju 20. rujna, moja je namjera i dalje ista. Svojim tekstovima želim građanima ukazivati na ono što smatram važnim i poticati ih da sami razmišljaju.

Čitajte različite izvore. Uspoređujte vijesti. Dijelite informacije. Razgovarajte s ljudima kojima vjerujete. Nemojte pristajati na to da vam netko drugi određuje što smijete misliti.

Jer građanin koji postavlja pitanja nije problem.

Problem je društvo u kojem se ljudi više ne usude postavljati pitanja.

Politički apsolutistički sustavi ne nastaju preko noći. Oni se grade postupno, kroz kontrolu informacija, stvaranje straha, političku ovisnost, nepotizam, zatvaranje kruga povlaštenih i stalno ponavljanje istog narativa.(Kod nas se u Novoj Gradiški tako živi zadnjih 10 godina.)

A kada se tome pridruže i utjecaji ljudi izvan lokalne zajednice koji se uključuju u lokalne političke obračune, javnost ima pravo pitati: zašto?

Zašto se pojedinci iz drugih sredina toliko aktivno uključuju u političku utakmicu u gradu u kojem ne žive?

Kome to koristi?

I što se zapravo pokušava zaštititi?

Na kraju, ostaju konkretna pitanja koja se tiču svih nas.

Tko je odgovoran za odluke koje su dovele do toga da se na naše odlagalište dovozi otpad iz drugih sredina?

Tko je odlučivao o projektima koji će dugoročno utjecati na život građana?

Tko će snositi odgovornost ako se ono na što stalno upozoravam sutra pokaže kao ozbiljan problem?

I, možda najvažnije, jesmo li kao građani spremni ta pitanja postaviti naglas?

Podsjetit ću još jednom. U sazivu Gradskog vijeća većinu je imala Nezavisna lista povezana s bivšim gradonačelnikom Vinkom Grgićem. Danas se političke karte ponovno slažu, a odgovornost za ranije odluke ne može nestati samo zato što su izbori za gradonačelnika ponovno pred nama.

Neki danas obilaze saborske zastupnike i traže političku pomoć. No politika nije mjesto na kojem se odgovornost može jednostavno prebacivati s jednih na druge. Vrijeme je da se za donesene odluke počne odgovarati.

A kako neki funkcioniraju i kakav je mentalni sklop pojedinaca, zna, kako bi se slikovito reklo, i susjedov Fifi.

Kako god završili izbori 20. rujna, ja ću nastaviti pisati i zlopatiti se!

I neću biti nijemi svjedok.

Dosta mi je laži, pogodovanja, sumnjivih poslova, mogućih sukoba interesa i svega onoga što građane ostavlja bez odgovora.

Ne tražim od nikoga da misli kao ja.

Tražim samo da misli svojom glavom.

A ja ću i dalje slušati, gledati, provjeravati i pisati.

I ako nekome smeta ono što pišem, neka odgovori činjenicama.

To je jedini odgovor koji javnost treba. ZPP