I najobičniji mostovi povezuju, svaki most ima svoju svrhu, Bog ga je stvorio s razlogom.

Sjećam se dok sam bila mala, u Cerniku su preko malog potoka naši stari napravili vrlo jednostavan drveni most. Bila su to dva obična drvena tesarski obrađena trupca prebačena preko potoka, a na njih su pribili jednostavan rukohvat od nekoliko letvi.

Kao djeca smo često prelazili preko te „brvni“ kako su ju cerničani zvali. Dakako da je tako jednostavna brvna-most bila nakon nekog vremena uništena kod jakih bujica i poplava .

Ostalo mi je to u sjećanju kao slika najobičnijeg mosta koji nema neku materijalnu vrijednost, ali ipak povezuje dvije obale običnog malog potoka. Tako je bio skraćen put za stadion "NK Mladosti".

Tek sada sam u nekim poznijim godinama postala svjesna vrijednosti tog običnog mosta, kojeg je trebalo prijeći gaziti blato, ići kroz visoku rosom okupanu travu. Mostovi su vremenom postajali bolji, drvene brvni su zamijenjene betonskim cijevima, a mi smo se sa veseljem vozili ne samo po asfaltu, nego i dalje po malim puteljcima. Ali, čini mi se da je sada puno manje povezanosti među ljudima nego nekada. Ljudi su se međusobno udaljili iako imamo super ceste, super mostove. I nije nekada davno bilo korova, nepokošenih livada, travurine i velikog drača uz pojedine međe i seoske puteve. Sve se to obrađivalo, kosilo ručnom starinskom kosom, ili su travu uz cestu pasle krave.

Nije bilo hladnjaka, zamrzivača za meso, stroja za pranje rublja, telefona, televizije, ali mostovi ljubavi između ljudi bili su čvršći i kvalitetniji. Drvena brvna preko potoka, uski asfalt, bicikl, a ljudi izuzetno sretni. Danas veličanstveni moderni mostovi, a čovjek je ostao i postao usamljen, nezadovoljan. Željan blizine drugog čovjeka, željan veselja. I sve više je nesloge,i razne netrpeljivosti. Nije bilo mobitela, ni društvenih mreža, ali redovito su poštom stizale čestitke za blagdane, ili za neku godišnjicu. Pošta, poštar, razglednica koja je putovala bila je most poveznice onih koji su otišli i onih koji su ostali u Cerniku. U eri interneta, društvenih mreža zna se dogoditi da zaboravimo čestitati najmilijima ,susjedima blagdane, neku važnu godišnjicu.

„Mostovi“ raznih mogućnosti za komunikaciju kao da ne rade, kao da su nas dehumanizirali. Zato je čini mi se s pravom netko na jednoj društvenoj mreži napisao „Sa dolaskom društvenih mreža oni koji su daleki postali su nam bliski, a oni koji su bliski postali su daleki“. Napredovali smo tehnološki, a kao ljudi smo se udaljili jedni od drugih. Rušimo često ravnodušnošću i izjavama da nemamo vremena najosnovnije rodbinske i dobro susjedske kontakte - mostove.

Znamo sve što se događa u svijetu, a ne pamtimo više kad kome je kada rođendan, godišnjica braka, ili neki drugi važan datum. A da ne govorim o verbalnom ratu, činjenici da smo postali osobe tankog fitilja.Brzo planemo, izvrijeđamo jedni druge, čini nam se da treba porušiti neki most prijateljstva često zbog sitnice. Iskrenost u razgovorima, sjedenje uz kavu, čašu vina, a da netko ne bulji u mobitel postalo je gotovo nemoguće. Most prijateljstva kojeg treba graditi od običnog materijala povjerenja, iskrenosti, privrženosti i bliskosti kao da nestaje. I sada u Cerniku jedan prekrasan most, kako Vitomir Žakić načelnik reče nama novinarima „Helenin most”. I nije to samo turistička atrakcija taj most je puno više, bar ja tako mislim.

Zaključila sam, treba i dalje stvarati mostove među ljudima koje je način života stavio jedne pokraj drugih.Takve mostove približavanja treba stvarati, a u gostoljubivom Cerniku i u toj srdačnoj i toploj zajednici baš to znaju. Simbolički rečeno danas treba graditi, sačuvati postojeće i njegovati aktualne mostove. Neki kažu da čovjek vrijedi onoliko koliko ima prijatelja. To je točno. Znamo kazati kako nam skoči tlak kad smo blizu nekoga tko nam ide na jetra, te kako nam sve ide na živce. Sve to zapravo može biti kruta istina. Ali ujedno može biti i pitanje naše osobne zrelosti. Je li stvarno moguće da sam stalno samo ja u pravu? Je li moguće da rušeći mostove prijateljstva, rodbinskih veza, suradnje na poslu, suradnje sa sebi nadređenima, baš ni u čemu nisam ja kriva.

Trebali bi smo biti svjesni i da ponekad griješimo. Trebali bi preispitati sebe, svoju narav, svoje ponašanje, svoje odluke. Mogu li biti sama kao otok? Mogu li rušiti mostove, a da sam sebe ne ugrožavam?

Doći će nevolje, na koga ću moći računati kao na Šimuna Cirenca, ili Veroniku. Moje životno pravilo bi trebalo biti „ne rušiti mostove“. Makar most bio slikovito i alegorijski rečeno obična drvena brvna, dvije grede preko potoka, treba ih sačuvati. U takvim slučajevima beskrajnog rušenja mostova i meni bi trebao s vremena na vrijeme dobar stolar,baš ovaj koji je napravio Helenin most. Da tako u svom životu razmišljamo vjerojatno bi bilo više osobne radosti, više zadovoljstva i možda više sreće. Pitanje je također kako se odnosim prema onima koji su u fazi rušenja mostova? Uživamo li u tome kada vidim da nekome ne ide u životu?

Zid ili most, rasulo ili nada, prekid komunikacije ili barem primirje? Uvijek radije odaberimo barem najjednostavniji most kojeg ćemo održavati po svojim mogućnosti sa onima koji po tvome ne zaslužuju ni to.

Ugledajmo se na mještane Cernika i gradimo "mostove" između nas, reče prigodom otvorenja ovog mosta naš novi-stari župan BPŽ Danijel Marušić! 

ZPP