U župnoj crkvi u Jasenovcu, 11. travnja 2025. održan je središnji program Dana obnove
čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji. Molitveno-pokorničko slavlje
predvodio je biskup Ivo Martinović. Sudjelovali su đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit
Đuro Hranić, srijemski biskup Fabijan Svalina, srijemski biskup u miru Đuro Gašparović,
đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, članovi požeškoga Stolnog kaptola na čelu s
prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni arhiđakonom
Milanom Vidakovićem, i novljanskim dekanom, jasenovačkim župnikom Pejom Oršolićem,
svećenici iz Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem, svećenički kandidati iz
požeškog Kolegija, jasenovački župljani, i hodočasnici iz župa Novljanskog dekanata među
kojima su bili pješaci. Na slavlju je bio nazočan i pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk s
đakonom Milanom Tomaševićem.

Nakon upućenog pozdrava svim sudionicima slavlja i onima koji su ga pratili putem izravnog
prijenosa Hrvatske televizije i Hrvatskoga katoličkog radija, biskup Ivo je istaknuo: „Dan je
obnove čišćenja povijesnog pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji koji je
prihvaćajući poticaj sv. Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja kršćanstva prije 25 godina
pokrenuo naš biskup u miru Antun Škvorčević. Okupili smo se već tradicionalno u
jasenovačkoj župnoj crkvi oko Isusove Majke da bismo slavili euharistiju na spomen brojnih
stradalnika, nedužno ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega, sve do
Domovinskog rata.“ Biskup Ivo je naglasio kako se prigodom 80. obljetnice jasenovačkog
logora želimo molitvom, pokorom, kajanjem i praštanjem približiti nedužnim stradalnicima
tijekom XX. stoljeća, iskazati im svoje poštovanje, povjeriti ih Isusu Kristu i njegovoj ljubavi
na križu, koja im jedina može udijeliti istinsko dostojanstvo. „U ovom pobožnom činu s nama
je moliteljica i Isusova Majka, koju posebno častimo ovdje u jasenovačkoj župnoj crkvi.
Povjeravamo joj sve naše žrtve i sebe same, da nas po Isusovoj oporuci na križu primi kao
njegovu braću i sestre, a svoje sinove i kćeri. Saberimo se te skrušena i ponizna srca molimo
Božje milosrđe i oproštenje za naše vlastite grijehe i grijehe onih koji su nanosili zlo
nedužnim ljudima.“

U homiliji biskup Ivo se osvrnuo na naviještena čitanja istaknuvši kako Riječ Božja govori,
daje snagu, poučava nas, krijepi i vodi dok hodimo prema vječnosti. Protumačio je zatim prvi
čitanje iz Knjige proroka Jeremije naglasivši kako se Jeremija isprva odupirao Božjem pozivu
da bude prorok. „Od samog početka i pristanka na proročku službu za koju možemo reći da ga
je Bog prisilio, doživljavao je neugodnosti, prezir, ruganje, progon, zlostavljanje i mučenja.
Njegovo je poslanje bilo da ljude u svojem narodu koji se udaljio od Boga pozove na
obraćenje. Bio je to ujedno i poziv narodu da se ostavi svojih grijeha, lažne sigurnosti i
štovanja idola. Oni koje prorok naziva zlikovcima, ne samo da ne žele čuti i prihvatiti njegove
riječi, nego štoviše, od njih doživljava progonstvo. Jeremija je patnik koji trpi i u svojoj duši
osjeća gorčinu života i bol jer Bog "šuti" i ne odgovara na njegove molitve. Iz svoje nevolje i
bijede vapi Bogu u kojeg ipak polaže svu svoju nadu i vjeruje u njega, jer on izbavlja duše iz
ruke zlikovaca.“

Biskup se potom osvrnuo na evanđeoski ulomak o dijalogu između Isusa i Židova koji su ga
radi njegovih riječi željeli kamenovati. Pojasnio je kako Židovi ne prihvaćaju Isusovu tvrdnju
da je on obećani Mesija i Sin Božji. „Njihove predrasude i nepovjerenje su tvrde poput
kamena. Slično je i u našem životu kada mi ili drugi o nama imaju određene predrasude i
osude, kada ljudsko srce postaje srce kameno i tvrdo, kad ustrajavamo u svojoj oholosti, moći,
pa možda čak i u zlu. "To je napast od koje danas molimo Oca da nas oslobodi jer je naše srce
tada neosjetljivo za poziv na oprost i slogu", poručuje nam sv. Ivan Pavao II. 1994. godine.“
Nadalje biskup je poručio kako je Isusovo božanstvo tijekom povijesti za mnoge nevjernike
bilo huljenje. Unatoč tomu, on po svojoj Crkvi ne prestaje činiti mnoga dobra djela, znamenja
pa čak i čudesa. „Za nas vjernike Isus je Sin Božji, obećani Mesija i jedini posrednik između
Boga i ljudi. On je svjetlo svijeta, život ljudima i nada spasenja, jer sam nam je jasno poručio:
"Ja sam put, istina i život, nitko ne dolazi Ocu, osim po meni" (Iv 14,6). Upravo u otajstvu
njegove muke, smrti i uskrsnuća otkrivamo taj put, jedinstvo i jedinstvenu proslavu Oca i
Sina, po kojem se ostvaruje djelo spasenja svih ljudi, jer Bog je na svijet poslao svoga Sina,
radi naših grijeha i našega spasenja“, ustvrdio je biskup.

U drugom dijelu homilije biskup Ivo je istaknuo kako valja moliti Duha Svetoga da u tmine
našega srca donese svoje Božansko svjetlo kako bismo spoznali istinu i rasli u ljubavi Božjoj.
„Neka nam Isusove riječi bude nadahnuće, kao što su to bile kroz svu povijest Crkve i našeg
naroda, ali i drugih naroda, obitelji i pojedinaca, a nadasve svih mučenika i patnika, koji su u
svom životu, nevoljama i patnjama poput proroka Jeremije zazivali Boga, koji su poput Isusa,
Sina Božjega dok je visio na križu vapili: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio" (Mt
27,46) i molili: "Oče, oprosti ime jer ne znaju što čine!" (Lk 23,34).“

Biskup je zatim poručio kako je u Isusovim riječima s križa i molitvenoj prošnji iz Očenaša
"otpusti nam duge naše" temelj opraštanja u životu svakog vjernika. „Taj Isusov poziv na
oproštenje i kajanja za grijehe otvara svima nama put prema nebeskom Ocu. O tome putu
često je govorio i na njega pozivao sv. Ivan Pavao II., jer to je put obraćenja, čišćenja
pamćenja, obnove i duhovnog rasta.“ Biskup je zatim podsjetio sudionike slavlja na riječi
Svetoga pape koji je 1994. godine poručio: „Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje
zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i
naroda.“ Potom je citirao riječi pape Franje iz Bule proglašenja Redovnog jubileja i Svete
godine 2025. “Spes non confundit – Nada ne postiđuje“: „Snažno iskustvo oproštenja
neizbježno otvara srce i um praštanju. Praštanje ne mijenja prošlost, ne može promijeniti ono
što se već dogodilo. Ipak, praštanje nam može omogućiti da promijenimo budućnost i živimo
drukčije, bez zlopamćenja, mržnje i osvete. Budućnost osvijetljena praštanjem omogućuje
nam tumačiti prošlost drukčijim, vedrijim očima, iako vlažnima od suza.”

Govoreći nadalje o važnosti oprosta, biskup je poručio kako je također važno ne biti slijep
pred istinom zla te je podsjetio vjernike kako je blaženi mučenik kardinal Alojzije Stepinac
19. veljače 1943. godine za jasenovački logor napisao da je „sramotna ljaga“, a za ubojice u
njemu da su „najveća nesreća Hrvatske”. Tome je nadodao kako od toga vremena do danas
Crkva u hrvatskom narodu sa svojim pastirima nije prestala pozivati na pokoru i pomirenje,
uvijek osuđujući zločine. „Crkva u hrvatskom narodu je molila i tražila da se u duhu ljubavi,
istine i poštovanja dostojanstva ljudskog života, ne samo u jasenovačkom logoru, nego i u
svim drugim logorima te mjestima stradanja u XX. stoljeću u našem narodu, utvrdi istina o
svim žrtvama i mjestima stradanja i mučenja.“

Na svršetku homilije biskup je zaključio: „Danas na Žalosni petak i uoči Nedjelje muke
Isusove, pred likom Blažene Djevice Marije, likom jasenovačke Majke Božje od sedam
žalosti – Žalosnom Gospom, Majkom nade, dok obnavljamo čišćenje pamćenja i molimo za
sve žrtve nasilja i njihove počinitelje, kajući se za svoje grijehe uzdižemo svoj pogled prema
Kristu raspetome, moleći ga: Smiluj nam se Gospodine!“

Nakon popričesne molitve svoju riječ okupljenima uputio je pakračko-slavonski episkop
Jovan Ćulibrk. Zahvalivši na pozivu i zajedničkoj molitvi episkop Jovan je kazao kako križ u
svetištu crkve podsjeća na stradanja katoličke crkve u domovinskog ratu, dok je jasenovački
pravoslavni hram pretrpio stradanja u Drugom svjetskom ratu. Ustvrdivši kako su obje crkve
stradale od kršćana, episkop se prisjetio svetopisamskog izvještaja o praocu vjere Abrahamu.
„Abraham je rađao jednoga sina sa sluškinjom Hagarom i drugoga sina Izaka sa svojom
suprugom Sarom. Tada je Gospod poručio sluškinji Hagari: "Gle zanijela si i rodit ćeš sina.
Nadjeni mu ime Išmael jer je Jahve čuo jad tvoj. On će biti kao divlje magare. Ruka će se
njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega, i pred licem sve braće on će stan sebi
podići." To je proročanstvo Gospodnje za jednoga od dvojice Abrahamovih sinova. Takvo
strašno proročanstvo potiče nas da se zapitamo: Zar je to čovjek? Zar je čovjek taj koji će biti
kao divlje magare, da će se ruka njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega? Je li to
rođeno da bude ljudski rod?“ Episkop je zatim protumačio kako se odgovor krije u drugome
sinu Izaku čije ime znači „osmijeh“. „Suočen sa svojim bratom, Izak poručuje da je on onaj s
kojim će Bog načiniti savez te da je on onaj koji će se smijati.“ Episkop Jovan je poručio kako
ovo Božje proroštvo vrijedi do konca vremena i do posljednjeg suda. „Izak će se posljednji
smijati jer će se smijati sa spašenim čovječanstvom. Jedino ta vjera koja nam je predana na
Veliki četvrtak u predanju Kristove krvi i tijela, može nositi Crkvu. To je ono što se rodilo iz
Izakove vjere i to je ono što nosi Crkvu Božju do kraja vremena i do vječnosti. U toj vječnosti
i ova katolička crkva i onaj pravoslavni hram stajat će kao vječni spomeni Izakove radosti,
Izakove pobjede. To je pobjeda Duha Svetoga, pobjeda Saveza Božjega nad svim vremenima
i na svim zlom, nad svakom ljudskom ranom. Ta vjera će suditi svijetu, ali isto tako biti sud
svima nama, sud milosrđa koje nas vodi u carstvo nebesko Boga Oca i Sina i Svetoga Duha,
Trojice jednobitne i nerazdjeljive.“

Na koncu euharistijskog slavlja biskup Ivo je zahvalio svim sudionicima slavlja, osobito
nadbiskupu i metropolitu Đuri, biskupima Đuri, Fabijanu i Ivanu, episkopu Jovanu te
svećenicima. U ime žrtava za koje smo molili uputio je zahvalu župniku i župljanima
jasenovačke Župe te svim hodočasnicima što su sudjelovali na ovom slavlju. Slijedila je
potom procesija s Marijinim likom u kojoj su hodočasnici predvođeni biskupom Ivom uputili
Isusovoj Majci svoje poklike i pjesmu, iskazujući joj odanost i ljubav. Po dolasku u župnu
crkvu vjernici su predvođeni biskupom Ivom izmolili čin predanja Isusovoj Majci. Biskup je
zatim podsjetio kako je pred nama Nedjelja Muke Gospodnje naglasivši kako nas Kristov križ
ujedinjuje u otajstvu najveće molitve, presvete euharistije. „Krist nas je otkupio slavom svoga
križa. Neka nas u nadolazećim danima on nadahnjuje, vodi i ujedinjuje sa žrtvama
jasenovačkog logora i svih drugi mjesta patnje kako bismo zajedno sa žrtvama jednog dana
dočekali radost uskrsnuća i nebeske slave.“

Izvor:

Marijan Pavelić

Požeška Biskupija