Bilo je ovo danas 17. okupljanje kod nekadašnjeg logora i komemoracija za zatvorenike i žrtve u organizaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca kod spomen-ploče prisjetili su se onih kojih više nema, koji su svoje živote ostavili unutar danas zapuštenih, urušenih zidina logora, ali i vremena svojih života o kojima im je i danas, 33 godine kasnije, teško govoriti – jer srce počne skakati i hoće eksplodirati, a grlo se stisne i, ponavljaju, od tih sjećanja se, kad se uzvrte, noćima ne može zaspati.

Vojna utvrda čiji su temelji postavljeni tijekom prodora Turaka, stoljećima je korištena i kao zatvor, kaznionica, logor, kazneno-popravna ustanova. Mijenjali su se njezini nazivi, mijenjale su se države i politike, ali posebna dimenzija njezine povijesti zabilježena je u biografijama tisuća nesretnih ljudi, zatočenika i zarobljenika koji su u Staru Gradišku bili odvedeni. Jugoslavenski Kazneno-popravni dom Stara Gradiška 1990. godine je rasformiran i prestaje postojati. No, 1991. čelnici krajinskih pobunjenih Srba, uz pomoć Banjalučkog korpusa JNA, ponovno uspostavljaju stražarnice i ćelije, postavljaju bodljikave žice i od rujna te godine Stara Gradiška postaje zarobljenički logor u kojem su zatvarani i zlostavljani brojni Hrvati s područja zapadne Slavonije, kao i nesrpsko stanovništvo iz sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine te srpski vojni bjegunci.

Vlado Radošić, policajac koji je do umirovljenja radio kao kriminalistički istražitelj za ratne zločine i terorizam pri Policijskoj upravi brodsko-posavskoj, autor dviju knjiga o Staroj Gradiški, u svojoj knjizi Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. (str. 35) navodi: "Okupacijom zapadnog dijela bivše općine Nova Gradiška i dijelova zapadne Slavonije, čelnici krajinskih pobunjenika pretvaraju bivšu kaznionicu KPD Stara Gradiška u zarobljenički logor i istu daju u nadležnost novoosnovanom SUP-u Okučani, stanici milicije Stara Gradiška. Pripadnici milicije SAO Krajine zajedno s pripadnicima TO i vojne policije JNA u logor zatvaraju zarobljene pripadnike MUP-a RH i ZNG-a, brojne civile Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo s okupiranog područja Hrvatske i sjeverozapadnog dijela BiH. Logor "Stara Gradiška" bio je mjesto namijenjeno prvenstveno za zlostavljanje Hrvata, ali i osoba srpske nacionalnosti koje su se usprotivile priključiti paravojnim srpskim postrojbama."

Od 3. rujna 1991. do 1. srpnja 1992., kad je zatvoren, kroz logor Stara Gradiška prošlo je 1086 zatočenika. Bilo je tu Hrvata, Bošnjaka i Srba, branitelja i civila, muškaraca i žena koji su prolazili torture, a najmanje je sedmero zatočenika tijekom zlostavljanja ubijeno. Od sredine 1992. u prostoru logora bio je srpski vojno-istražni zatvor, a hrvatske su snage u Staru Gradišku ušle tijekom operacije Bljesak, početkom svibnja 1995.

Na komemoraciji održanoj danas u Staroj Gradiški okupili su se preživjeli logoraši i članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, koji su bili zatočeni u Staroj Gradiški, predstavnici branitelja, prijatelji i obitelji bivših logoraša, izaslanici BPŽ i općina, delegacije gradova Novske, Lipika, Nove Gradiške i Pakraca, Siska, Petrinje, Plitvičkih jezera. Ovom je prilikom za radio Prkos Ljiljana Alvir, predsjednica Uprave za zatočene i nestale, naglasila kako Hrvatska još uvijek potražuje oko 1000 ljudi s područja RH koji se vode kao nestali, dok je prema službenim podacima 7815 ljudi prošlo torture u logorima i taj broj još uvijek nije konačan jer postoje indicije da je zarobljenika u logorima bilo i više. Vlado Radošić je i autor dokumentarnog filma o logoru Stara Gradiška koji je danas premijerno prikazan u svečanoj sali u Staroj Gradiški, a koji je nastao u suradnji s Hrvatskim društvom logoraša srpskih koncentracijskih logora.

ZPP