Na blagdan sv. Ivana Pavla II., 22. listopada 2024. biskup Ivo Martinović je u zajedništvu sa
svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i župama Požeškog dekanata
predvodio euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali.

Pozdravljajući nazočne svećenike, časne sestre i sve druge sudionike slavlja, biskup se
osvrnuo na ulaznu pjesmu „Otvorite vrata Kristu“ te podsjetio vjernike kako je sv. Ivan Pavao
II. ove riječi uputio na početku svoga pontifikata 22. listopada 1978. godine. Pozvao je
nazočne da u ovom misnom slavlju zahvale Gospodinu za sve što je učinio sv. Ivan Pavao
služeći Kristu i Crkvi. „Danas posebno zahvaljujemo za njegov dar ljubavi i osnutak Požeške
biskupije. Želimo zahvaliti Gospodinu za sva dobra koja je po Ivanu Pavlu darovao ne samo
našoj mjesnoj i općoj Crkvi, svijetu, nego nadasve našem hrvatskom narodu u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini po njegovoj blizini, pohodima, proglašenjima naših blaženika i blaženice
i za tolike druge milosti koje su nama nepoznate“, poručio je biskup te pozvao vjernike da
otvore svoja srca Gospodinu. „Kao što je bio prisutan u životu Ivana Pavla, jednako želi biti
prisutan i u našim životima. Krist pobjeđuje strah, udjeljuje svoje milosrđe i ljubav te nas
poziva na zahvalnost i poniznu molitvu“, poručio je biskup.

Na početku homilije biskup se osvrnuo na naviješteni evanđeoski ulomak u kojem Isus govori
svojim učenicima o budnim slugama koje evanđelist Matej opisuje kao one koji imaju
„opasane bokove i upaljene svjetiljke“ (usp. Lk 12,36). Kazao je kako i jedan i drugi izraz
govore o iščekivanju susreta s Gospodinom. Biskup je potom kazao kako je upravo sv. Ivan
Pavao II. svojim životom posvjedočio kako je imao uvijek „opasane bokove i upaljenu
svjetiljku“. „Njegovo služenje Bogu dobro nam je poznato jer smo svjedoci onoga što je on
ostvarivao svojim riječima, djelima, svojim naukom, apostolskim putovanjima,
proglašavanjem svetaca i blaženika. Cijelim svojim bićem svjedočio je kako se služi Bogu,
kako se iščekuje Boga i kako se priprema za postati subaštinik i građanin neba.“ Pozvao je
vjernike da promatraju život Ivana Pavla II. ne samo kao sveca, nego u cijelosti, od začeća pa
sve do proglašenja svetim. Kazao je kako će uvidjeti da je u raznim trenucima izazova i
teškoća uvijek ostao povezan s Bogom. „Karol Wojtyła da je u devetoj godini života ostao bez
majke, a u osamnaestoj bez oca. Ostao je sam kao mladić i svjedoči da mu je to bilo najteže
životno iskustvo, da je tada doživio pustoš života. Svi članovi njegove obitelji su se preselili
Gospodinu i u tim trenucima samoće i težine života nije izgubio povezanost s Gospodinom. I
tada mu je svjetiljka bila upaljena. U vrijeme Drugog svjetskog rata od 1942. do 1946. kada
se kao mladi student teologije potajno pripremao za svećeništvo, proživljavao je određene
teškoće, promatrao je stvarnost života i gorčine rata. Karol je bio svjedok tragedije koje su se
događale Židovima u Poljskoj i svijetu u vrijeme Drugog svjetskog rata i u svim tim mračnim
trenucima povijesti nije izgubio svjetiljku svoga života. Nije ju izgubio jer je uz sebe imao,
kako Pavao spominje u Poslanici Efežanima, Krista koji je mir naš (usp. Ef 2,14). Bio je
svjestan da u Bogu ima sigurnost koja je važna kako za ovaj svijet, tako i za vječnu baštinu“,
zaključio je biskup. Nastavio je zatim tumačiti Poslanicu Efežanima u kojoj sv. Pavao
poručuje Efežanima da su oni sugrađani vječne baštine (usp. Ef 2,19). Biskup je potom
podsjetio vjernike da u vječnoj baštini već žive i čekaju nas sveci i blaženici Crkve, a među
njima je i sv. Ivan Pavao II. Poručio je vjernicima da im ta svijest treba biti izvorom nade te je
kazao: „To je nada koja nas usmjerava na vječnu baštinu, nada koja nije iluzija, nego krepost
koja se živi i ostvaruje s vjerom. Nada koja je sigurnost da idemo pravim putom. Nada koja
vodi do susreta, koja daje sigurnost da će se taj susret dogoditi i ostvariti“, poručio je biskup.

Kazao je zatim kako je papa Franjo koristio sliku trudne žene kako bi opisao taj susret koji se
temelji na nadi. „Trudna žena koja u svojoj utrobi nosi dijete i raduje se njegovu rođenju –
susretu sa svojim djetetom, jer zna da će se taj susret dogoditi – to je nada. Nada je znak da će
se dogoditi susret s Gospodinom. Nada nam daje sigurnost u životu i jača našu vjeru. Ta nada
je po Kristu ostvariva i potrebno je da je u svom životu jačamo“, ustvrdio je biskup te poručio
kako je takva nada potrebna i u našem vremenu. Nastavio je govoriti kako se sv. Ivan Pavao
na svim područjima ljudskog života i u svim strukturama zalagao za takvu nadu. „Zalagao se
za kulturu života, promicao je i govorio o važnosti poštivanja života, zauzimao se za djecu,
mlade, obitelji i bolesne jer je potpuno služio Bogu. Kako nam je potrebno da se neprestano
vraćamo na lik njegovog života, lik koji je posvjedočio da se u Kristu može imati mir i da se u
Kristu jedino ima pristup Ocu. Krist je nositelj mira. Krist je darivatelj mira u našim srcima,
našoj savjesti, u našim obiteljima i međuljudskim odnosima. Potreban nam je danas Kristov
mir. Potrebno je da pristupimo Ocu poput sluge koji bdije, koji vjeruje i koji je oslonjen na
Boga“, poručio je biskup. Podsjetio je vjernike na riječi evanđelja da će sam gospodar
posluživati, kako će vjernim – budnim slugama sam Gospodin služiti, a to je potkrijepio
primjerom sa Posljednje večere kada je Isus apostolima oprao noge. „U ovoj euharistiji on
nam dolazi i kao sluga i kao Gospodar. Dolazi nas ojačati, ohrabriti, prosvijetliti, ispuniti naše
živote svojom blizinom ne samo kako bismo bili svjesni da on donosi mir, nego da se od
njega učimo ljubavi i darivanju. U tome neka nam sv. Ivan Pavao II. pomogne koji je svojim
životom, služenjem i predanjem Bogu prosvijetlio našu vjeru i svijet“, zaključio je biskup.

Na svršetku svete mise biskup je svim sudionicima slavlja čestitao blagdan sv. Ivana Pavla II.
te njegovu zagovoru preporučio sve molitvene nakane prisutnih vjernika. Potom je u pratnji
svećenika i vjernika sišao u kriptu Katedrale i zajedno s vjernicima pred relikvijom krvi sv.
Ivana Pavla II. uputio Bogu molitvu.

Izvor:

Požeška Biskupija