KNJIGA ČETVRTA

DIO 66.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Čovjek koji hoda po ivici ili se uspne na brdo, ili sam sebe ispali na mjesec. Jednostavno ponekad ne razumijem ponašanje protagonista moga romana, makar su svi likovi fikcija i nastali su u mojoj glavi.

Više uopće ne mogu suosjećati s tim negativcima, koji su toliko prepoznatljivi po ružnom ponašanju, čija promišljanja o životu samo vode do toga da mi još pogrbljenije i zamišljenije hodamo. Jednostavno više ne suosjećam s njima, jer su to razorene osobe koje samo gledaju kako uzeti od sirotinje još više. A sirotinji je još jedino ostala koža na leđima. Ali žilaviji smo mi od kože. I ja se, dok pišem, igram i svako raspetljavanje situacije samo mi je oslabilo ovaj naš naboj iščekivanja ovih površnih likova koji su negdje davno izgubili sami sebe i osjećaj za poštenje. U suvremenoj hrvatskoj politici sve je više takvih zvučnih imena, a oni neupućeni i lakovjerni i dalje promišljaju o njima kao o osobama vrijednim pažnje. Ali to su mračne osobe, to su muški i ženski likovi, s kojima se nitko pošten ne može poistovjetiti. I fabula koju sada pratimo ispripovijedana je tako da i kroz dijaloge vidimo čemu streme i što im je preokupacija. I onda nam se u glavi roje neke čudne misli. Ma ponekad i oni zabljesnu u nekoj situaciji, a neimenovani kraj u kojemu se sve zbiva donosi promjene u životima svih nas. I dok mi nastojimo preživjeti dan po dan, njihove su imovinske kartice sve punije. Ne mogu reći da njihov veliki trud da se obogate ne ostavlja trag na njima. U ovom urbanom i ubrzanom tempu i oni trpe s vremena na vrijeme žaoke. Ali kada im tko i uputi kritiku, odmah mu se osvećuju, kako bi oni i nadalje ostali na svojim klimavim nogama. I ništa u ovoj politici nije smisleno. Ponekad se osjećam kao voajer dok ih promatram u njihovim svakodnevnim aktivnostima, naročito našeg uvaženog i premilog gradonačelnika koji je još jednu sjednicu gradskog vijeća posvetio traženju jamstava za kreditna zaduženja. Moćan čovjek nema što. U tim svojim sumnjivim poslovima i rabotama i nadalje mu je otvoren prostor za djelovanje i čini se da ga nitko nikada neće zaustaviti, ali sve je više galamdžija koji o njemu nemaju dobro mišljenje.

S visine sve to gleda i naša Ana i mudro prati probleme i radosti naših političkih mudraca iz grada. Zna Ana da su oni ljudi od krvi i mesa i zapaža i ono što drugima promiče. Psihološki ih profilira, dok se njihove osobine ljušte jedna po jedna i oni zapravo postaju ono što i jesu. Kreature koje su se usidrile u politici misleći da su Bogom dane. A ustvari sve su to lijeni pijanci i guzičari koji su zahvaljujući svom vlastitom nepoštenju stekli kapital i misle da će moći uvijek ovako kao sada. Ali svemu jednom dođe kraj. I nad njihovom sudbinom ne treba plakati. Sami pali i sami se ubili, a Ana hladnija od siječanjske zime samo lukavo gleda kako izvući još kuna ili eura. Ma nema veze, njeno svjetonazorsko uporište je opstati među muškarcima koji griješe i koji su baš kao i ona ovisni o tome da imaju što više.
Meni je znakovito da životinje imaju imena, dok ih ovim lakomim i gramzivim ljudima zapravo i ne treba, jer su svi oni suočeni s krizom identiteta i samo su dobri glumci, koji su svoju ulogu naučili napamet. Ali kada ih se jednog dana ogoli do kože, kada se s njih otrese moć vlasti i naslage konzumerističko - tranzicijske svakodnevice, tek tada će im mnogi u lice reći što misle o njihovoj ljudskosti.

Svi mi smo s tim osobama u koje smo vjerovali puno izgubili, ali kako naš narod kaže - za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. A nakon svakog uspona slijedi i silazak. Ana to dobro zna.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ