KNJIGA ČETVRTA

DIO 33.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Kroz ovaj roman omogućila sam vam uvid u živote nekih ljudi koji su po meni prikriveni psihološki bolesnici, neki su već završili u umobolnici, a neki će na kraju završiti u zatvoru. Vidjeli smo kakva je njihova svakodnevica i njihovi pokušaji da odrade bilo koji posao u kojemu će podebljati svoju financijsku egzistenciju.

Oni žive po nekim svojim uzusima i ne zadovoljavaju niti jedan uvjet da ih nazovem pristojnim članovima ljudskog društva. Spremni su na sve i nezainteresirani za bilo što izuzev dubine vlastitog džepa. Ideal suvremene političke scene u nas. Oni zapravo preziru poštene ljude koji žive od vlastitog rada, a tjeskoba, nezadovoljstvo, neugoda ukoliko nisu nešto oteli ili ukrali, njihovi su stalni prijatelji. I našli su svoj jedini spas u gomilanju imovine. Naravno da to u konačnici neće pomoći. Svi će dobiti ono što su zaslužili, jer polako ali sigurno ljudi prema njima ne osjećaju ništa drugo doli gađenja.

Njihovi mračni umovi nas trenutno kontroliraju, ali oni sve više klize i gutaju sami sebe. Nije svijet oko njih ružan već su oni stravično prljavi likovi i u njima nema nikakve superiornosti. Oni su samo slinavci koji će jednog dana nestati s političke scene. Svi oni su zapravo psihički rastrojeni i ugrožavaju naš svaki dan svojim odlukama. Sve ovo što nam se događa zapravo nema smisla, jer manipuliraju nama na zastrašujući način. Nemilosrdni su to likovi podložni stravičnim prijevarama, korupcijama i oni su na nevidljiv, ali opsesivan način preuzeli kontrolu nad našim životima, orkestrirajući niz događaja. Teško je reći što život čini stvarnijim od gubitka koji smo imali. U onom trenutku kada nešto gubite, vidite sve to kao na dlanu i osjećate težinu.

Ovdje se pisanje pretočilo u život koji se neumoljivo pretvorio u nerješivu klopku. Ma koliko se mi oslanjali na stvarnost vidimo samo beskraj praznine kojom moramo proći i tragičnost promašenog ljudskog postojanja. I tu se pojavljuje bitna banalnost ljudskog postojanja. Stalno tražimo nekakvo zrnce utjehe i nade. Mislim da je vrijeme da svi zajedno koliko god nas ima, a radimo za crkavicu, prestanemo biti plahi i da hrabro donesemo odluke koje su veće od nas samih, zbog okolnosti da konačno uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke i da postanemo odlučni ljudi. Dosta je bilo tih bitaka s neimenovanim osobama koje smo birali da u ime nas i za nas rade. Ali valjda smo konačno uvidjeli do kuda nas je to dovelo, jer smo sada na egzistencijalnoj nuli, a oni startaju s puno love koju su otuđili. Svi ti političari su iznevjerili naša očekivanja, o njihovim povlasticama i svemu što su prigrabili za sebe ne želim više trošiti riječi, jer to najbolje osjetite na svojoj koži. Oni su bez ikakve dileme u svoje ruke uzeli sve što su mogli, a mi teškom mukom preživljavamo dan po dan. Oni su se pobrinuli za svoj rezervni položaj, jednom kada ne budu više u politici, a mi jadnici još uvijek tražimo zrno dobrote u njima. Ja nisam opterećena novcem i pišem za ljude koji to žele pročitati, pišem o stvarima koje su meni važne.

Neki likovi u mom pisanju su mi poslužili kao generator ideja i tekstualnih rješenja. Pisanje romana nije odlazak u shopping, treba se usuditi izložiti svoje ideje. Ja samo znam da mene nikada nitko nije mogao podčiniti, to je valjda moje umijeće života koje dolazi iz talenta, a ne iz odluke da budem ono što nisam. I imam ogromnu volju doživjeti kraj ovih beskrupuloznih ljudi - velikih političkih faca koji ne znaju kako se živi u krvi i znoju vlastitog rada.

Ali ipak vam moram nešto priznati.  Živim u jednom jako zanimljivom gradu u kojemu su nam se nametnuli neki ne baš jako pristojni ljudi, ostali smo, zahvaljujući njima, bez industrijske kičme i zato mlade generacije odlaze, jer ne žele slušati lažna tumačenja pokvarenih političara. I ja stvarno mislim da je došlo vrijeme da se svi dignemo protiv lakomislenih političara koji se polako urušavaju iznutra. Kako Ivan Rogić Nehajev fenomenalno kaže: „Čovječe pazi kako držiš državu.", tako ću ja samo dodati - dosta su političari prosuli velikih riječi, a onda devastirali ono najvrijednije. I nema tu mnogo mudrosti, jer nema ljepote bez dobrote.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ