Strah je prirodna reakcija. Visoka trava, grmlje kojim je obrasla visoka oronula zgrada koja izgleda sablasno strašno. Doživljaj zbog kojeg ne možemo kontrolirati strah i tjera nas na vrištanje jer se bojimo zmija i 'ko zna čega još. Čudna reakcija na reprezentativan objekt koji je nekad plijenio pozornost. Tipično je da sada u ovom stanju izgleda kao prijetnja.

I onda nešto šušne u krošnjama drveća. Sve me to jučer na Strmcu zateklo nespremnu. Reagirala sam gotovo instinktivno želeći se zaštiti. Osjećaj kao da nešto nije u redu, a ne događa se ništa strašno. Scena je ovo savršeno dozirana za film užasa i strave, čula nadražena kao da očekujem da će se dogoditi nešto strašno. „Ma....”- kažem sebi - „To je Zlato tvoja bujna mašta.” Ali zastrašujući trenutak ne prolazi, zuje muhe i kukci i samo čekam da se pojavi neki kostur ili čudovište, ukleti demon. Užas živi, vjetar pomahnitalo zanjiše travu. Ja se sklonila od grada i korone, a kad ovdje samo što se ne pojave vanzemaljci i ne otmu me. Jezivo! Sve ovo mi je solidan izgovor da prekinem šetnju i vratim se u park u kojemu ovakvih scenarija nema.

Očiti razlog za moj strah postoji, ali bar ću si usuti vode s česmice i izvora na koji više nitko ne obraća pažnju, a on je tu kao ukras. Voda prekrasna, bolja od bilo kakvog soka i zaboravljam strah od krvoločnih zombija koji su se možda nastanili u hotelu i koji će poharati cijeli svijet. Već zamišljam posljednje kadrove filma zbog kojeg sam postala paranoična. Evo vam jedne ideje, koju možete pretvoriti u urbanu legendu, a moj strah koji je prirodna reakcija nestao je u trenu jer sam čula ljude koji su nedaleko hotela uživali, smijali se i veselili se. Dakle,nema nikakvih brutalnih zločina, sve je to moja fikcija na zgradu koja stoji usamljena, zapuštena, na putu bez povratka, a ima dušu!

Sve sam po običaju umislila, sve je nastalo u mom umu, mozak mi se samo malo uzbudio. Svijesno ili nesvjesno pitam se možemo li nešto napraviti za obnovu ovog hotela. ZPP