Demokracija je san…

Demokracija je politička ideja o vladavini u kojoj sudjeluje narod – izravnim odlučivanjem ili posredno, preko izabranih predstavnika. Demokracija je politički poredak u kojem vlada većina, uz osiguranje prava manjine te individualnih prava svakoga građanina. Time je suprotna onim oblicima vladavine u kojima narod nema vrhovnu vlast, nego njime upravlja pojedinac ili skupina (monarhija, despocija, aristokracija, oligarhija).

U Novoj Gradiški neki od nas osjetili su i tiraniju u kojoj nas neki još uvijek žele „skratiti za glavu“. Pitanje svih pitanja jest: imamo li mi u Hrvatskoj, a onda i u Novoj Gradiški, uistinu demokraciju? Sudjelujemo li zaista u odlučivanju o našoj sudbini? Odlučuje li doista većina nad manjinom ili i dalje manjina nad većinom?

Da, imamo izbore. I to izvanredne, kako god se „ćefne“ Vinku Grgiću, koji je shvatio koliko je pravosuđe neučinkovito.

Da, Grgiću se mora priznati kako je vrlo dobro shvatio da je politika umijeće upravljanja političkom zajednicom. No sadrži li ta njegova politika danas zaista onaj dio koji se odnosi na građansku vlast i ostvarenje društvenih interesa? Ili ju je koncentrirao na umijeće manipuliranja narodom – dolaska na vlast i, pod svaku cijenu, ostanka na njoj? Jer, kako je rekao u jednom intervjuu: „Nema više što izgubiti!“

Ali, dragi moji građani, znamo li mi zapravo koga i što biramo, o čemu odlučujemo? I što se od programa ostvari nakon izbora? Mnogi birači u Novoj Gradiški su zbunjeni, mnogi iznevjereni. Dezerteri iskaču iz vlastitih redova pozivajući se na savjest, a dugo su prije toga bez problema poslušno pratili stranačku stegu.

Imali smo slučaj Vinka Grgića, koji je bio u SDP-u, pa se, nakon što je protiv njega pokrenut postupak koji se vuče kao „gladna godina“, digao iz pepela s novim licima na čelu. Iako je iza paravana ostao isti, nakon prvog uhićenja ponovno je uhićen pod sumnjom na niz koruptivnih radnji. A narod, kao narod, ograničen, čeka da naše lijeno i nesposobno sudstvo donese konačnu pravomoćnu presudu. Tek tada će reći svoje mišljenje. Za sada se drže one: „Nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže.“

Ali od demokracije, politike, slobode i svih drugih lijepih riječi u Novoj Gradiški čini se da je jedino važna – vlast.

Što je manje vladavine naroda, to se riječ demokracija danas više koristi. Ona je poput starog otirača – svi brišu blato s nogu o nju. Sveprisutna je, a toliko izlizana da više nitko ne obraća pažnju na nju. Parlamentarna demokracija uspostavlja privid vladavine naroda. Svake četiri godine narod bira. A kod nas, zbog sumnji na koruptivne radnje Vinka Grgića i njegovih opetovanih uhićenja, izbori su čak i češći. Ma čim više, tim bolje – ima se, može se!

I što se sada događa? Saborski zastupnici, koje mi plaćamo svojim nemalim novcem, nisu u stanju donijeti zakon koji bi izjednačio čistačicu – koja mora imati potvrdu da se protiv nje ne vodi kazneni postupak – i nekoga tko se kandidira za gradonačelnika, a protiv njega se vodi ne samo jedan, nego nekoliko sudskih postupaka.

Dakle, s nama vlada elita koja se ili takvom rodila ili se od naroda izrodila. Privid demokracije novi je način kontrole masa. Dok mi sanjamo, političari žive kako požele. Zato Vinko Grgić u pritvoru podnosi ostavku, pa se, nakon izlaska, ponovno kandidira za gradonačelnika – jer mu to nakaradni zakon dopušta.

A ni mi se u Novoj Gradiški baš ne želimo probuditi.

I onda se dogodi jedna lijepa priča. Šačica „malih“, običnih ljudi – građanska inicijativa – ustane protiv tog nakaradnog sustava. Primjer Ulice Gradiške Nove, a sada, nakon dva dana tišine, ponovno su aktualni – jači nego ikada – UGN. Nisu tu radi zabave, već da nam ukažu na nešto, da nam kažu kako i oni, baš kao i ja, imaju pravo na svoje mišljenje.

Komentari na naša istupanja ponekad su korektni i suvisli, a ponekad bolesno glupi, s porukama poput: „Vinko, kad budeš opet gradonačelnik, zgazi ih.“ E, narode moj, pa ne ide to tako.

Što se mene osobno tiče, birajte ga i za doživotnog gradonačelnika, a ja ću opet, opet i opet pisati ono što smatram ispravnim. Građanska inicijativa UGN (ne znam tko je ta hrabra i moćna ekipa, ali im od srca čestitam) također ima pravo reći kako vidi situaciju u gradu.

Kada bismo zaista pametno odlučivali o svojoj sudbini, kada bismo zaista vladali, tada bismo i bili odgovorni. Pa ni u Saboru ne bi sjedili oni koji ne donose zakone jednake i za već spomenutu čistačicu i za kandidata za gradonačelnika.

Ma, tko će se informirati, analizirati, razmišljati – i to još vlastitom glavom? Sve je to nepotreban teret. Odgovornost uzima vrijeme, nosi pritisak, remeti taj lijepi, mirni san. Komotnije je sjediti u fotelji, promatrati život sa strane i pustiti uhljebe da se parazitski množe.

Sve je manje onih koji se žele aktivirati, zauzeti se za nešto i nekoga (osim sebe), boriti se zajedno. Mi kao istinski mudri ljudi ne postojimo. Neka nas predstavljaju drugi – ako ne uspiju, barem imamo koga kriviti. Možemo li se probuditi?

Danas je u Novoj Gradiški važno probuditi se. Porazno je da se uz ovoliko informacija i komunikacijskih mogućnosti grad ovako pasivizirao. Želimo li poboljšanje naših života ili želimo postajati sve tuplji?

Zašto ne bismo u većoj mjeri mi odlučivali o svojim životima? Zašto to i dalje čini naš „izabrani“ predstavnik, koji u Saboru diže ruku po stranačkoj dužnosti i nikada nas ne pita za mišljenje? Zašto se konačno ne mijenja zakon, kad vidimo koliko je nakaradan – jer nismo svi isti? Za čistačicu zakon vrijedi, za gradonačelnika ne vrijedi.

Zato pozivam saborske zastupnike, bez obzira na stranačku pripadnost, da zaštite temeljne vrijednosti. Ili se možda boje donijeti takvu odluku? Tko tu koga drži u šaci?

Uz ovakvo stanje elite si i nadalje mogu prisvajati bogatstva. Mnogo toga, uz donošenje zakona jednakog za sve, ne bi bilo moguće – a mnogo toga bi tada postalo moguće. Tada bismo imali stvarnu vladavinu naroda. Tada bismo imali demokraciju.

Čini mi se da mi u Hrvatskoj, a posebice u ovoj mojoj jadnoj, zaglupljenoj i zatupljenoj Novoj Gradiški, još nismo prepoznali svoju šansu – mogućnost da gradimo pravu demokraciju. Još uvijek ne znamo ne samo svoja prava nego ni dužnosti građana (uz časne izuzetke).

Do tada, bit će ovako kako jest. Dok većina spava, Vinko Grgić (koji dobro poznaje sustav) i njegova oligarhija vladat će, a ne služiti narodu.

I ponovno ću se vratiti na intervju koji je dao jednoj televiziji, u kojem je rekao: „Dobro došli u moj grad.“ (Ne u naš – u moj, jer grad sam ja.) Omaklo mu se. Događa se.

Zlata Pazman Petrić