Na trideset i treću obljetnicu razaranja Gospina svetišta u Voćinu i ubojstva 47 njegovih
stanovnika, 13. prosinca 2024. održano je hodočašće u Voćin kojem su se po šesnaesti puta
pridružili predstavnici hrvatskih branitelja, vojske i policije. Program je započeo okupljanjem
na „Prebendi“ iznad voćinskog svetišta, jednom od mjesta teškog stradanja. Ondje je požeški
biskup Ivo Martinović, pozdravljajući nazočne istaknuvši kako su došli kao hodočasnici
sjediniti se s Marijom, Gospom Voćinskom i moliti za nedužne žrtve, iskazati im počast i
zahvalnost. Uputio je pozdrav obiteljima voćinskih žrtava i poginulih branitelja, članovima
HVIDRE, predstavnicima hrvatskih branitelja s područja Požeške biskupije i drugih dijelova
domovine kao i predstavnicima hrvatske vojske i policije te je rekao: „U vama je na osobit
način trajno živ spomen na najteža hrvatska stradanja u Domovinskom ratu, među kojima je –
nakon Vukovara i Škabrnje – Voćin sa svojih 47 ljudi, ubijenih najvećim dijelom na današnji
dan prije 33 godine, kada je do temelja razorena i crkva iz 15. stoljeća, svetište Gospe
Voćinske.“ Podsjetio je potom nazočne kako je i u nedalekom Četekovcu, Balincima i
Čojlugu ubijeno više od dvadeset nedužnih civila. Također se spomenuo i Kusonja, Gornje
Obriježi, Papuka i logora Bučje u kojem su bili zatočeni brojni civili, od kojih je dio ubijen, a
dio nestao te je zaključio da ove činjenice svjedoče kako je na prostoru zapadne Slavonije zlo
ostavilo teške tragove. Pozdravio je nadalje nazočne svećenike, redovnike i redovnice,
bogoslove, učenike Osnovne škole u Voćinu i drugih škola te sve druge vjernike, kao i
nazočne predstavnike javnog života te državnih i lokalnih vlasti te je naglasio kako Požeška
biskupija od svog osnutka nastoji na današnji dan iskazivati žrtvama poštovanje i zahvalnost.
„U tom pobožnom činu šesnaestu godinu za redom pridružujete joj se i vi, dragi hrvatski
branitelji, vojnici i policajci. Svojim hodočašćem i velikim zavjetnim svijećama koje ste i
danas ponijeli želite Gospi Voćinskoj povjeriti sve ono što nosite u svojim srcima: radost i
ponos zbog obranjene hrvatske slobode, ali i terete što ih je u vama ostavio rat, moliti za
pobjedu mira i dobra u svojoj hrvatskoj domovini i u svijetu. Okupljeni smo oko ovog
prostrijeljenog križa na Prebendi, jednom od mjesta ubojstava nedužnih voćinskih ljudi, da
bismo zajedno s vjernom Isusovom i našom Majkom u molitvu sabrali sve suze i boli, patnje
i jauke, nedužnu smrt voćinskih stanovnika i drugih ubijenih, povjerili ih Isusovoj ljubavi
jačoj od smrti, i u njoj prepoznali smisao njihove žrtve, praštanjem ostvarili nutarnju slobodu
te im u čistoći pamćenja iskazali poštovanje i zahvalnost. Moliti želimo i za sve one koji su
zlo nanosili, da se i njima Bog smiluje u svom milosrđu.“

Nakon molitve krenula je pokornička procesija prema svetištu na čelu s križem, zavjetnim
svijećama koje su nosili hrvatski branitelji te brojnim zastavama njihovih udruga. Procesija se
zaustavila kod spomenika „U Majčinu naručju“ nedaleko ulaza u crkvu. Biskup je podsjetio
nazočne kako nam Memorijal stavlja pred oči potresnu sliku Isusa, skinuta s križa, čije tijelo
prima njegova Presveta Majka Marija. „Ona je svojim suosjećajnim srcem ovdje u
voćinskom svetištu tijekom više stoljeća primala i majčinskom ljubavlju liječila mnoge naše
hrvatske rane. Duboko vjerujem da je u svoje naručje primila i nedužne voćinske žrtve, sve
poginule i nestale u Domovinskom ratu, združila ih s patnjama svoga Sina, povjerila ih
pobjedničkoj snazi njegove ljubavi, moćne darovati im puninu života i mir u Božjoj
vječnosti. Memorijal je izraz naše vjere, očitovanje naše nade i svjedočenje ljubavi prema
onima koji su položili svoje živote za našu slobodu.“ Proglašena su potom imena svih
voćinskih žrtava za koje je biskup zatim uputio Bogu molitvu odrješenja i položio veliki
vijenac od cvijeća podno spomenika, a 47 voćinske djece odjevenih u bijelo položilo je
jednako toliko lampiona. Zazvonila su sva zvona voćinskog svetišta u počast žrtvama, a
nazočni su se uputili u svetišnu baziliku gdje je slijedilo euharistijsko slavlje za duše ubijenih,
koje je predvodio biskup Ivo.

Na početku homilije biskup je podsjetio na tragediju koja se dogodila u Voćinu, ali i u
drugim mjestima te je kazao kako nam takvi događaji pokazuju koliko zlo može zahvatiti i
zaslijepiti ljudsko srce. Naglasio je kako u ovom slavlju želimo svim žrtvama izraziti
zahvalnost, poštovanje i ljubav. „Želimo svojom vjerom, ljubavlju i nadom posvjedočiti da
njihovi životi nisu nestali. Zahvaljujući njima mi danas možemo živjeti u miru i slobodi. Dok
se sjećamo njih, promatramo njihove živote utemeljene na vjeri uskrsloga Krista. Ta vjera
bila je snaga njihove patnje i umiranja. Vjerujem da su poput nas svoje poglede upirali u
Krista i njegov križ. Umirali su s vjerom u Krista patnika. Oni nam danas svjedoče o istini
koja se ne može i ne smije izbrisati. Oni su naši mučenici, a njihovi su životi poput života sv.
Lucije koje se danas spominjemo, obasjani Božjim svjetlom. Tama u srcu i savjesti krvnika
koji je pogubio sv. Luciju nije umanjila njezino svjedočanstvo i ljubav prema Isusu Kristu.
Gotovo na isti način toliki su mučenici kroz povijest Crkve i našeg naroda, počevši od Ivana
Krstitelja do našeg vremena govorili su i govore o vjeri u Krista Isusa. Vjera je snaga Božje
ljubavi prema obitelji i narodu, prema Crkvi i domovini te prema svim ljudima“, poručio je
biskup.

Razmišljajući nadalje o žrtvama brojnih mučenika Crkve, biskup je kazao kako su svi oni
oblikovali svoj život i pronalazili snagu vjere u sakramentu svete euharistije. „Krist ih je
vodio, obnavljao i činio da budu jedno s njim u životu i smrti, da budu s njim jedno u tajni
njegove božanske ljubavi, u srcu Isusa Krista koje nikada ne prestaje ljubiti. Oni su poput
nas danas okupljenih na ovoj misi, svoju ljubav prema Bogu, Crkvi, domovini, obitelji,
neprijateljima i svim ljudima oblikovali u svakoj misi gdje ih je Krist snagom Duha Svetoga i
Presvetoga Tijela i Krvi svoje jačao da budu jedno s Njim u otajstvu božanskog i ljudskog
srca, srca koje nikad ne prestaje ljubiti. U toj ljubavi Isusovog srca bila su oblikovana srca i
životi blaženoga Alojzija Stepinca, blaženog Miroslava Bulešića, blažene Jule Ivanišević i
drinskih mučenika te žrtve Voćina, Vukovara, Škabrnje i svih ostalih mučenika našeg naroda
i naših obitelji.“ Naglašavajući kako i među nazočnim vjernicima ima onih koji trpe, biskup
je kazao kako nisu mučenici samo oni koji su prolili svoju krv. „Postoje mučenici koji nisu
niti neće proliti svoju krv, ali svakodnevno proživljavaju patnje i zlostavljanja na različite
načine.“ Kazao je kako oni i svi kršćanski mučenici snagu pronalaze u Isusovoj ljubavi
očitovanoj na križu koja je izvor trajne nade u Boga. Spominjući kako je zlo i danas u cijelom
svijetu prisutno, a osobito u mjestima ratova i pogibli, biskup je naglasio kako smo mi kao
vjernici i djeca Božja pozvani u takvom svijetu biti svjedoci svjetla, ljubavi i nade.

Biskup je nadalje poručio da u voćinskim žrtvama prepoznajemo snagu ljubavi i zajedništva.
Rekao je da smo i mi kao kršćani pozvani biti graditelji zajedništava i nositelji Božjeg svjetla,
ljubavi i nade. Kazao je kako nas i papa Franjo u pripravi za jubilarnu godinu potiče da
budemo nositelji nade. „U srcu svakoga čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra,
iako ne zna što nam sutra nosi. Međutim, nepredvidljivost budućnosti ponekad izaziva
proturječne osjećaje: od povjerenja do straha, od smirenosti do očaja, od sigurnosti do
sumnje. Često susrećemo obeshrabrene ljude koji u budućnost gledaju sa skepsom i
pesimizmom, kao da im ništa ne može donijeti sreću.“ Riječ Božja nam pomaže pronaći
razlog nade u činjenici da je Krist Isus raspeti i uskrsli otkupitelj. Nada se rađa iz ljubavi koja
izvire iz srca Isusova probodena na križu, ustvrdio je biskup.

Govoreći o djelovanju Duha Svetoga u našem životu od krštenja, biskup je naglasio da je
Duh Sveti onaj koji nam daje snagu da se u nama i po nama širi svjetlo Božje nade. Tu nadu i
mi danas ovdje u svetištu Gospe Voćinske polažemo u Marijino majčinsko srce. U tom
smislu biskup je citirao riječi pape Franjo za najavu Jubileja: „Nada u Majci Božjoj nalazi
svoje najuzvišenije svjedočanstvo. U njoj vidimo kako nada nije lakovjeran optimizam, nego
dar milosti u zbilji života. Kao i svaka majka, svaki put kad bi pogledala svoga Sina,
pomislila je na njegovu budućnost, a sigurno su joj se u srcu usjekle riječi koje joj je Šimun
uputio u hramu: 'Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak
osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca.' (Lk
2,34-35) A podno križa, gledajući nevinog Isusa kako pati i umire, iako je trpjela strašnu bol,
ponavljala je svoj 'da', ne gubeći nadu i pouzdanje u Gospodina. Na taj način surađivala je u
ispunjenju onoga što je njezin Sin navijestio, naime da ima „da mnogo pretrpi, da ga
starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da ustane“
(usp. Mk 8,29). i u tjeskobi te boli, prinesene iz ljubavi, postala je Marija naša Majka, Majka
Nade.“ Ovdje se stoljećima kao takvu časti i moli njezin zagovor i zaštitu, a i mi je danas
molimo da bude ona koja će u naša srca uvijek donosi nadu s kojom ćemo gledati u
budućnost i sadašnjost.“

Podsjetivši na riječi iz naviještenog evanđelja u kojem Isus govori o naraštaju svoga vremena,
biskup je istaknuo kako su voćinske žrtve prije trideset i tri godine pripadale naraštaju koji je
ljubio Boga i svoju domovinu. „To je naraštaj koji je vjerovao u Boga i bio nositelj nade te
gledao u budućnost. Naraštaj koji s Bogom gleda u budućnost koja stvara civilizaciju ljubavi
i dobrote. Neka nam spomen na voćinske žrtve i sve žrtve Domovinskog rata budu
nadahnuće, uzori i poticaji, ali još više obveza da s njima gledamo u budućnost koja se stvara
snagom nade, snagom mučeništva i žrtve, snagom zajedništva i ljubavi koja se predaje Bogu i
čovjeku kako bi nam bilo bolje i da bi živjeli sretno i slobodno s Gospodinom i međusobno u
našoj domovini.“

Na svršetku misnog slavlja biskup je u ime nazočnih hodočasnika pred likom Gospe
Voćinske predvodio čin povjere Isusovoj Majci. Zahvalio je potom svim nazočnima što su
sudjelovali na ovom hodočašću i tako iskazali zahvalnost, poštovanje i ljubav voćinskim
žrtvama i poginulim braniteljima. „Ujedinili smo svoje molitve i misli s onima koji su
položili živote radi velikosrpske agresije koja je zahvatila našu domovinu. Zlo ulazi u ljudsko
srca samo onda kada to čovjek dopusti i kada je otvoren zlu. Ova euharistija i zajedništvo,
kao i naša ljubav prema svim žrtvama pozivaju nas da budemo oni koji će se boriti da nas zlo
nikada ne pobijedi, da mržnja nikada ne osvoji naše srce, nego da trajno bude utkano u srce
Isusovo koje ljubi, donosi nadu i svjetlo, da pomaže graditi bolji i ljepši svijet. Taj bolji i
ljepši svijet počnimo graditi najprije u svojim obiteljima, a onda ga širimo na radnim
mjestima za stvaranje bolje budućnosti nas samih i cijele Hrvatske. Neka nam naše voćinske
žrtve i branitelji budu nadahnuće i izvor snage u Gospodinu jer su oni s vjerom u Krista
položili svoje živote i podnijeli mučeništvo. Oni i nas pozivaju da kao predstavnici ovog
naraštaja budemo svjedoci vjere, nade i ljubavi u Kristu Isusu prema svim ljudima i svojoj
domovini.“

Izvor: 

Požeška Biskupija