KNJIGA TREĆA

DIO 65.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i nenamjerna.

Puno toga ja ne razumijem, jer vidljiva stvarnost oko nas upućuje na to da nam političari ozbiljno zamagljuju stvarnost, a i ništa ne upućuje na to kako da sve dešifriramo. I stalno smo u sukobu s političarima; nema više lijeve i desne opcije i nemamo na temelju čega odgonetnuti tko kome pripada. Stalno nam šalju dvosmislene poruke, pa najbolje prolaze ovi nezavisni koji su jedino ovisni o novcu. Kao pojedinci isključivo smo prestali postojati i postali smo njihovo vlasništvo, uklapamo se u njihovu biračku pokretnu imovinu, a nepokretnu imovinu čine im kuće, vile, stanovi, apartmani, poslovni prostori koji se po gradu množe.

Dospjeli smo u čistokrvne hrvatske ruke i u njihova sabrana djela. Grijeh bi bio da mislimo svojom glavom, jer bismo tada puno toga mogli početi kritizirati, a naša gradska vlast ne voli kada građani misle svojom glavom. Ovdje je sve pljuni - smrzni i više se i ne sjećam kada nam je bilo drugačije i bolje. A oni će po onoj čuvenoj rečenici: "U težnji da postanu još veći nego što jesu, Machbetovski će bukvalno uništiti sami sebe." Te riječi bi im mogle krasno poslužiti kao epitaf na grobu kada preminu. Svašta sam ja nabiflala u ovom romanu, ali dok god me ima, sjećat ću se rata i kako smo tada svi imali malo, a čuvali jedino goli život, dok nam ovi gradski razbojnici nisu izvoljeli oteti ono što je bilo vlasništvo svih nas. Oni ne podnose golu istinu pa joj oblače slavonsku narodnu nošnju, jer vjeruju da im se ispod tog kostima ne vidi što su i koliko ukrali, ili transparentno potrošili. A meni poručuju da ću biti krivično gonjena zbog blaćenja čestitih gradskih političkih faca, i to baš oni koji se osjećaju nevinijima od Djevice Orleanske, samo zato što sam zgrožena izljevima njihovog divljaštva, pa im vatreno ne plješćem i ne vičem "Bis".

Njihovim krivičnim gonjenjem ću biti istinski počašćena kao što sam počašćena što me kuma saborskog zastupnika ne poziva u gradsku ustanovu kojoj je sada na čelu, a kada bi mene i njih u istom loncu kuhali, od nas se niti juha ne bi mogla umiješati, a kada kroz naš grad hodaju ponašaju se kao da su na bijelom punokrvnom tenku oslobodili ovaj grad. Njima još samo šuma fali pa su kompletne osobe. Ili možda Goli otok jer je na moru ljepše. Svašta ja pišem i pitam svoju Domovinu je li ti dosta, a ona muči. A oni skromno pripomažu da se ova moja Domovina iz dana u dan istrijebi. Poručili su mi neki da se selim iz grada. Ali tada bi o ovom gradu morala šutjeti ili lagati o svemu što se ovdje događa. Zato sam ja odlučila da ostanem ovdje gdje bih lagala, i brukala se ako bih šutjela. Ovi što lijepo pišu o pothvatima gradske vlasti imaju dobro plaćen bilten, a ja nekako mislim da Božje oko sve gleda i da mu se nitko sakriti ne da!

Ova moja lirika baš ne ide pod kapu lovcima na ljudske glave i zajednici gdje je ljudski moral jedan. I stvarno mi više nije jasno kakvo držanje zauzeti prema narodu u kojemu je linija koja razdvaja pljačkaše i narko bossove od normalnih ljudi, krivce od nevinih tako uspješno izbrisana da je nemoguće znati imate li posla s junacima ili masovnim ubojicama. A uz kaznu ide i uvjerenje da je čovjek sposoban biti odgovoran! I svi smo na ispitu pali, a glavni mozak projekta zvanog otmi sirotinji kako bi bogati imali još više, vrlo su daroviti i znaju da se u politici lako zarađuju novci. I zato ja pomalo odustajem od mišljenja, jer mi je glava mračna komora u kojoj je sve izvrnuto naopačke. Mislim da sam dala skroman doprinos u stvaranju i učvršćivanju, propagiranju istine, ali vama je laž draža, a i volite biti sluge više nego slobodni ljudi. Kao da srljate prema vlastitom samouništenju. Ali ne odustajem ja tako lako. I završiti ću ovo poglavlje Sofoklovim riječima: "Mnoge su stvari na zemlji užasne, ali niti jedna od čovjeka - užasnija nije." A ja smjelo dodajem od političara.

Ovo sam davno pročitala, ali tek sada razumijem što se htjelo kazati. Sada zapravo shvaćam da pored ostalog čovjeka čine njegovi bogovi, a kad kradeš u ime tih bogova, svejedno zovu li se oni Država, narod ili povijest, nisi zločinac i kriminalac već svećenik koji prinosi žrtvu. A možda se jednom i opametimo! Kad-tad, samo da ne bude prekasno.

Nastavlja se.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajim je slučajna i nenamjerna.

AUTORICA: ZLATA PAZMAN PETRIĆ