Poznajem manji broj  političara koji su u svoj društveno-politički rad i angažman uložili trud i vrijeme, a da od toga nisu imali ništa i žive skromno i nenametljivo. Dakle, sigurna sam da  postoje i pošteni političari poput npr. Katice Mišković koja je u svom mandatu isključivo radila za narod. Tu političarku i damu sam nekoliko puta imala čast snimati i znam da joj je dobrobit naroda jedina satisfakcija za njen rad i ugled koji je stekla.

Nažalost, zbog činjenice da su u politici i njenom utjecaju i materijalno-financijske strane, u politiku su se ugurale nekompetentne i pokvarene osobe kojima je ova upravo interesna strana i cilj. Takvi koji žive na grbači naroda su veoma lošeg morala i sav svoj položaj koriste za jačanje vlastitog potencijala. Politika takvih je postala sama sebi svrhom. Ja sam nekako uvjerena da javni poziv izabranog političara ne bi trebao biti zanimanje nego njegova dužnost i obveza za opće dobro svih nas. Osnovna dilema politike kao profesije je kako ideal dobrobiti za građane staviti ispred osobne koristi? Svjedoci smo političara koji ništa ne rade, čije riječi u Saboru i njihovim ministarstvima nemaju nikakvog učinka, a svoj privid neprestano prezentiraju u medijima i na javnim društvenim mrežama. To je samo dobra internetska reklama, a ne rad koji bi u Hrvatskoj unaprijedio i poboljšao život. I tu se vraćam na početak priče o našoj šokici Katici koja živi za politiku, a ne od politike! Političar ili ti izabrani narodni poslanik, dužnosnik se nikada ne hvali  realiziranim projektima, već otkriva nove prilike. Svi saborski zastupnici idu u mirovinu kada zadovolje formalne uvjete, bez da mu narod pobroji učinke rada. Status zaslužene mirovine morao bi se mjeriti rezultatima. Tek tada bi  politički angažman imao kakvog-takvog smisla. Ja mislim da bi sve od reda političare u Hrvatskoj, i one na vlasti i one u oporbi, trebalo natjerati da se okušaju u realnom sektoru kao radnici koji su zbog njih postali potrošna roba. Poslodavci ih uzimaju, iskorištavaju i odbacuju, a politika blagonaklono gleda na to! Rad i uspjeh u radu su mjerilo društvenog i osobnog uspjeha svakog pojedinca.

Nažalost, težak i pošteni rad izgubio je na vrijednosti, iščitavamo to iz imovinskih kartica naših saborskih zastupnika na početku i na kraju njihovog mandata. U stopu ih prate dužnosnici koji su uz što manje truda došli do što više novca. A to nas je dovelo do nemorala, zlouporaba položaja i ismijavanja poštenog rada. Loši političari izabrani su zahvaljujući dobrim građanima koji ne izlaze na izbore, a nevolja s političarima u Hrvatskoj je što previše govore, premalo slušaju i uopće ne misle na narod već samo o svom džepu. Zato recimo dosta zlotvorima koji nemaju poštovanja prema građanima koji su ih birali.

 Nama je u Hrvatskoj više nego ikada potreban zajednički cilj i smjernice i kako do njega doći, kako se mladi ne bi iseljavali, a ne trebaju nam lažni politički idoli, sa  stranačkim programima  koji su glupi i bezvrijedni. Jesu li pozitivne promjene moguće? Jesu, uz istinske domoljube, uz predani rad da ostvarimo san naših djedova i baka. Da živimo u normalnoj državi, državi rada i pravde i sigurnosti za sve njene građane. Zlata Pazman-Petrić