U organizaciji Katehetskog ureda, u Požegi je 7. ožujka održana korizmena duhovna obnova za vjeroučitelje laike i odgojiteljice u vjeri Požeške biskupije. Voditelj duhovne obnove bio je Jakov Rađa, profesor na Katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog Sveučilišta u Zagrebu. Program je započeo je u Dvorani sv. Terezije Avilske gdje je nakon zaziva Duha Svetoga prisutne vjeroučitelje i odgojiteljice u vjeri pozdravio Robert Kupčak, predstojnik Katehetskog ureda te im predstavio voditelja duhovne obnove.
Svoj nagovor naslovljen „Božja riječ u vjeroučiteljskom/odgojiteljskom poslanju“ profesor Rađa započeo je izvještajem o Isusovoj kušnji u pustinji zapisanom u Matejevu evanđelju kako bi, temeljeći se na njemu, vjeroučiteljima i odgojiteljicama u vjeri aktualizirao tri kušnje odnosno tri izazova s kojima se vjernik svakodnevno susreće i bori te predlažući moguće lijekove za te kušnje. Kazao je kako je prva kušnja povezana s čovjekovom potrebom da stvarnost oko sebe podređuje svojim očekivanjima, gdje mu ništa ne smije smetati ili biti neprihvatljivo. Isus na ovu kušnju odgovara tvrdnjom da riječ Božja, odnos s Bogom treba biti ono od čega čovjek živi, a jedno od sredstava za postizanje toga odnosa je post. On je preduvjet da se čovjek odrekne jednoga užitka kako bi napravio prostor koji će ispuniti nečim boljim i dugotrajnijim, pojasnio je voditelj duhovne obnove. Druga kušnja je povezana s čovjekovim nastojanjem da se fokusira na određene planove i ideje kojima je voljan podložiti sve i kojima nastoji čak „prisiliti“ Boga da „radi“ za njega. Radi se o ropstvu vlastitim očekivanjima koje i sam Bog treba blagosloviti. Lijek za ovu kušnju je molitva. Ona čovjeku pruža mogućnost da uđe u Božji plan, da ne moli samo za neke svoje sebične potrebe, nego da ih se oslobodi i dopusti Bogu da mu on pokaže svoj put koji treba slijediti. Na koncu, treća kušnja dolazi u želji da drugog čovjeka gledamo „s visoka“, da tražimo rješenja uz pomoć vlasti, moći i sredstava koja se čine boljima, iako nisu dugoročna. Ipak, čini se da su za velike stvari potrebna mala sredstva, kazao je profesor Rađa, tvrdeći da za najvažniji događaj u ljudskoj povijesti nije bilo potrebno ništa, čak ni da pravda bude zadovoljena. Ništa osim povjerenja u Boga. Pojasnio je – Isus traži da se jedino Bogu klanja i služi jer on jedini ne zarobljava, nego daje slobodu. Tu napast se najbolje liječi milostinjom. Duhovna i materijalna djela ljubavi traže od vjernika da izgubi nešto, da se oslobodi nečega, kako bi zadobio drugo dobro koje mu ne može biti oduzeto. To su tri škole ljubavi i povjerenja u Boga: post, molitva i milostinja – koje nam donosi korizma, zaključio je.
Uslijedilo je zatim pokorničko bogoslužje i prigoda za svetu ispovijed u crkvi sv. Lovre te misno slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Pozdravljajući na početku sudionike slavlja, biskup Antun je izrazio radost zbog okupljanja vjeroučitelja na korizmenu duhovnu obnovu. Ustvrdio je kako uvijek prijeti opasnost duhovno ostarjeti, ali da se uz Božju pomoć uvijek možemo duhovno obnavljati. Podsjetio ih je kako nas Crkva, slaveći danas proljetne kvatre, poziva na pokoru i obraćenje, te im je poručio da taj naizgled težak i mučan posao pokore i obraćenja nije samo njihovo, nego i Božje djelo. Pozvao ih je da se na početku slavlja pokaju za svoje grijehe kako bi iznutra bili slobodni za Božju prisutnost i djelovanje u njima.
U homiliji biskup je upitao vjeroučitelje kako se osjećaju u Godini Božje riječi. Pojasnio je da to pita zato što je svjestan činjenice da u našem duhovnom stanju možemo biti zahvaćeni inercijom i lijenošću, a onda i opasnošću da nam Božja riječ, koja uvijek želi biti pokretač da se opredijelimo za ono što je Božje, na koncu dojadi, osobito ako je zahtjevna kao u današnjim misnim čitanjima. Kazao je kako Mosije u ulomku prvog čitanja iz Knjige ponovljenog zakona svojim sunarodnjacima prenosi Božje naredbe i zapovijedi, a Isus u evanđeoskom ulomku svojim «A ja vam kažem» kao da nameće ljudima teški teret. Naglasio je da Bog nije neki diktator koji od nas ljudi samo nešto traži i stalno nešto naređuje. On je Bog slobode, koji je sve poduzeo da njegov narod ne ostane živjeti u zatočeništvu, već da bude narod slobode, te ga je pod Mojsijevim vodstvom izveo iz egipatskog ropstva. Bogu je pri tom bilo stalo da pripadnici njegova naroda ne budu samo bića slobodna od vanjskih uvjetovanosti koje ih zarobljavaju, nego ih je izabrao da budu bića nutarnje slobode i da po njoj žive u najvećem dostojanstvu. Ustvrdio je da Božje izabranje nije nešto površno i kratkotrajno, nego stvarnost koja traje vječno te je naglasio da se ono ne tiče samo starozavjetnog Božjeg naroda, nego i pripadnika svih drugih naroda na zemlji, uključujući i nas danas. On nas je iz ljubavi izabrao u Sinu svome Isusu Kristu, koji je sebe položio za nas do kraja, do u smrt, kako nas uvjerava apostol Pavao u poslanici Efežanima. Biskup je pozvao sudionike slavlja da pred tim Božjim djelom ne ostanu ravnodušni, nego mu zahvale što ih je izabrao i zamole ga da im pomogne kako bi uvijek ostali vjerni tom izabranju. Podsjetivši kako se u spomenutom ulomku iz Knjige ponovljenog zakona odnos između Boga i njegova naroda prikazuje pravnim terminima onog doba kojim su se dvije strane obvezivale na obostranu vjernost, biskup je naglasio da savez koji je Bog sklopio sa svojim narodom nadilazi uobičajene ljudske ugovore i savezništva zbog činjenice da je Bog taj koji je imao inicijativu izabirući sebi narod s kojim će sklopiti savez, i da je uvijek ostao vjeran sklopljenom savezu, jer Bog ne može biti lažac, za razliku od izabranog naroda koji je mnogo puta u drami povijesti prekršio savez s Bogom, jer je čovjek ranjeno biće zlom i grijehom.
Međutim, u Sinu Očevu koji je postao čovjekom, u vazmenom otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća susrele su se dvije neraskidive vjernosti: Božja vjernost čovjeku i čovjekova vjernost Bogu, ustvrdio je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja da su po krštenju ušli u zajedništvo s takvim vjernim Isusom Kristom, i na taj način postali vjerna strana u savezništvu s Bogom. Pozvao ih je da tu svoju vjernost Bogu ne umanje i ne ugroze životom čije su polazište čiste ljudske mogućnosti, nego da se uvijek ravnaju po Isusovim riječima iz današnjeg evanđelja, koje su obznanjene božanskim autoritetom, jer će jedino na taj način moći nadići starozavjetnu recipročnu pravednost po kojoj se zapovijed ljubavi odnosi samo na sunarodnjake, i uzdići se na božansku razinu na kojoj je moguće ljubiti i neprijatelje, pa i nakon bolnih iskustava Domovinskog rata. Milosrdna ljubav je moć kojom čovjek razbija začarani krug zla. Biskup je pojasnio da ljubav prema neprijatelju nije slabost, kako neki smatraju, nego čin najveće plemenitosti i savršenosti, kojom čovjek oponaša samog Boga, ljubav ničim uvjetovana koja milosrdno prašta, kako veli Isus u naviještenom evanđeoskom ulomku. Pozivajući nas da budemo savršeni kao Otac nebeski, Isus nam poručuje kako Bog ne želi da budemo uvjetovani zlom, nego iznutra oslobođeni i u toj nutarnjoj slobodi budemo sposobni poput njega ostvarivati odnos prema drugim ljudima. Ustvrdio je da mi iz svojih mogućnosti ne možemo ljubiti i neprijatelje, nego jedino uz Božju pomoć. Stoga ih je pozvao da sa sv. Augustinom mole: «Gospodine, daj što zapovijedaš, a onda zapovijedaj što hoćeš!», te mogu izvršiti ono što on od njih traži. Svojom nutarnjom, ničim uvjetovanom slobodom uvijek valja nastojati djelovati pozitivno, milosrdno, praštajući, poput Boga i tolikih velikana duha, poput spomenutog sv. Augustin, koji je sebe uvjeravao: kad su toliki muškarci i žene prije mene mogli biti vjerni Bogu, zašto to i ja ne bih mogao. Biskup je pozvao sudionike slavlja da od Boga mole takvo stanje duha po kojem će moći živjeti savršenstvo na koje ih on poziva, kako bi učenicima u svojim školama i drugim ljudima u društvu posvjedočili da je sloboda koju je Bog očitovao u Isusu Kristu uvijek veća od naše zarobljenosti zlom. Poželio je da Božja riječ koja im je naviještena bude svjetiljka njihovoj nozi, kako kličemo u biskupijskom geslu Godine Božje riječi, te mognu koračati prema uvijek novim Božjim mogućnostima, prema novim opredjeljenjima i životnim koracima. Zamolio je da sva njihova nastojanja prati Isusova Majka za koju evanđelist kaže da je pozorno slušala Božju riječ, o njoj razmišljala u svom srcu, da bi je mogla što bolje vršiti i od nje živjeti.
Na svršetku misnog slavlja biskup je poželio sudionicima da ljepota Božje blizine potraje u njima i bude im radost u njihovu poslanju. Zahvalio je profesoru Rađi za predvođenje duhovne obnove. Osobitu pak zahvalnost izrekao je vjeroučiteljima koji su u pripravi ovogodišnjih korizmenih programa u Požeškoj biskupiji pod vodstvom Pastoralnog centra Požeške biskupije izradili građu za korizmene kateheze te sudjelovali u programima arhiđakonatskih susreta župnih lektora, kao i onim vjeroučiteljima koji su pripravljali vjeroučenike za vjeronaučnu olimpijadu, napose vjeroučiteljici Andrijani Petrović koja je pripremala pobjedničku ekipu vjeroučenika iz Osnovne škole Mate Lovraka u Novoj Gradiški, i Dragani Akšamović koja je pripremila pobjedničku ekipu vjeroučenika iz Srednje škole u Pakracu. Svim pak sudionicima duhovne obnove zahvalio je što svojom svakodnevnom požrtvovnošću u obitelji, školi i župi pridonose čvrstini duhovnog bića naše mjesne Crkve. Također je zahvalio i nazočnim svećenicima, među kojima napose Robertu Kupčaku, predstojniku Katehetskog ureda za sve što čini u brizi za vjeroučitelje i odgojiteljice u vjeri. Sve nazočne zamolio je da njegov pozdrav prenesu onim vjeroučiteljima koji zbog zdravstvenih ili drugih razloga nisu mogli sudjelovati na ovoj duhovnoj obnovi, kao i drugim kolegama i djeci u svojim školama, te je na sve njih zazvao Božji blagoslov.